Italija - Engleska 3:2
Čudan je bio taj Uefin eksperiment s natjecanjem u 11 zemalja, 11 gradova, na 11 stadiona... Završnica je odigrana u Londonu (polufinale i finale), Engleska je bila veliki favorit, mnogi su bili uvjereni da će Tri lava napokon pokoriti Kontinent, ali družba Roberta Mancinija uzrokovala je rijeke suza na Wembleyju i po čitavoj zemlji.
Portugal - Francuska 1:0
Po prvi put u povijesti na završnom turniru sudjelovale su 24 reprezentacije. U anale je otišao po mnogima idealni sustav sa 16 momčadi, zastupljen od 1996. Novi je podrazumijevao uključivanje osmine finala, pošto su iz grupne faze dalje išle po dvije najbolje plasirane momčadi plus četiri najbolja trećeplasirana. Najugodnija iznenađenja bila su Wales (polufinalist) i Island (četvrtfinalist), a razočaranje Englezi i Talijani.
Španjolska - Italija 4:0
Vladavina španjolske nacionalne momčadi poklopila se s početkom Barcine tiki-take koje je oduvijek imala svoje oponente. A ako je ono što je Barcelona igrala bilo dosadno, što reći za La Roju? Kritizirali su ih, zavidjeli im, probali ih tući... Pa opet, loptu im nisu uspjeli oduzeti.
Njemačka - Španjolska 0:1
S prelaska iz prvog u drugo desetljeće novog milenija Španjolci su postavili nove standarde nogometne gre. La Roja je (pod tim, novim službenim nadimkom, jer Furija je otišla u povijest smrću Franca) u četiri godine (2008.-2012.) osvojila dva naslova prvaka Europe i jednu prvaka Svijeta, što nikome nikada nije pošlo za nogom. Casillas, Puyol, Sergio Ramos, Xabi Alonso, Xavi, Iniesta, Fabregas, Fernando Torres... Kostur momčadi koja je osvojio dva EP-a zaredom. S Aragonesom u Austriji i Švicarskoj te Del Bosqueom u Ukrajini i Poljskoj.
Portugal - Grčka 0:1
Hrvatska pod Ottom Barićem nije prošla skupinu: startnih 0-0 sa Švicarskom, unatoč igraču više skoro cijelo drugo poluvrijeme, pa 2-2 protiv Francuza, nakon preokreta u drugom poluvremenu te nesretne pogreške Tudora te 2-4 protiv Engleske s mladim Wayneom Rooneyem, iako je Niko Kovač bio zabio za 1-0... Skupina Vatrenih možda je bila jaka, ali prvenstvo je te godine osvijio veći autsajder od Hrvatske - Grčka!
Francuska - Italija 2:1
Točku na veličanstvenu dvogodišnju vladavinu svjetskim nogometom, počevši od Svjetskog prvenstva u svojoj domovini, Francuzi su stavili naslovom prvaka Europe na prvom kontinentalnom završnom turniru održanom u dvije države.
Češka - Njemačka 1:2
Prvenstvo u Engleskoj prvi put je imao službeni prefiks EURO. Prvi put sudjelovalo je 16 momčadi među kojima čak šest debitanata – Hrvatska, Rusija, Švicarska, Turska, Bugarska i Češka. Jubilarno deseto prvenstvo Starog kontinenta obilježila je savršena organizacija (očekivano), najdramatičnija završnica (eliminacijska faza) i nešto tvrđi nogomet – svega šest golova od četvrtfinala do finala, što će reći pogodak po utakmici u prosjeku. Gledanost je bila rekordna, ali nedostajalo je vrhunskih poteza, pa su se tako lako izdvojili, ispostavit će se, izvanvremenski golovi Poborskog protiv Portugala u četvrtfinalu (lob), Šukera protiv Danske (mnogi će reći - veća umjetnost) i Gascoigneova minijatura u nadmetanju sa Škotima u skupini.
Danska - Njemačka 2:0
Prvu polovicu devedesetih godina obilježila su velika politička previranja širom Europe. Dvije najmoćnije socijalističke zemlje, SSSR i Jugoslavija, raspale su se, Sovjeti su zato igrali u Švedskoj 1992. kao Zajednica Neovisnih Država, dok je Jugoslavija (bez hrvatskih i slovenskih igrača, koji su sudjelovali u kvalifikacijama) vraćena s prvenstva zbog sankcija Ujedinjenih naroda. Umjesto izabranika Ivice Osima na prvenstvo su otišli Danci (drugi u kvalifikacijskoj skupini, iza Plavih) i kao rezerva postali prvaci Europe! Do trijumfa Grčke 12 godina kasnije taj naslov smatrat će se najvećim čudom u povijesti europskih prvenstava...
SSSR - Nizozemska 0:2
Kakav to gol treba biti da zbog njega ostane u sjeni čitav jedan turnir? Pitajte Maradonu i Marca van Bastena. Diego 1986. rukom protiv Engleza u Meksiku i Labud iz Utrechta na Olimpijskom stadionu u Münchenu – volej gotovo iz mrtvog kuta, finale protiv SSSR-a, a na golu Rinat Dasajev, najviši golman Europe u ono vrijeme. Eto, to su ta dva gola, jedina u povijesti nogometa bitnija od samih turnira na kojima su postignuti...
Francuska - Španjolska 2:0
Kvalifikacije za Francusku 1984. pamte se kao najluđe ikada. Samo je Belgija bez drame osigurala prvo mjesto u svojoj skupini, u svim ostalim skupinama odlučivao je jedan bod ili su momčadi bile izjednačene, pa je presuđivala gol-razlika. U takvim situacijama bilo je puno prilika za raznorazne makinacije, zbog čega je UEFA od sljedeće godine uvela pravilo da se odlučujuće utakmice igraju u isto vrijeme.
Belgija - SR Njemačka 1:2
Onaj poraz u finalu 'panenkom' nije puno poremetio pobjednički mentalitet Nijemaca. S novom reprezentacijom predvođenom Karl-Heinz Rummeniggeom i robusnim centarforom Hamburgera Horstom Hrubeschom na terenu, odnosno Juppom Derwallom na klupi, Panzer divizija postala je prvi dvostruki osvajač Europskog prvenstva na prvom pravom završnom turniru u Italiji.
Čehoslovačka - SR Njemačka 5:3
Brutalna dominacija Njemačke i Nizozemske, finalista sa Svjetskog prvenstva 1974, nastavljena je kroz kvalifikacije za sljedeće EP. Totalni nogomet, osvježen nekim novim imenima, gazio je sve pred sobom. Španjolska, odnosno Belgija, bile su lake mete u četvrtfinalu. Nedodirljivima u Beogradu i Zagrebu pridružili su se favorit iz sjene, Čehoslovačka i domaćin Jugoslavija. UEFA je prvi put poklonila povjerenje jednoj komunističkoj državi da organizira Final Four. Zanimljivo, sva četiri susreta (polufinalni, finale i za treće mesto) ušli su u produžetke, a borba za titulu odlučena je prvi put novim pravilom – raspucavanjem jedanaesteraca.
Njemačka - SSSR 3:0
Tri sljedeća prvenstva Europe, točnije njihove završnice, održane su u Belgiji, Jugoslaviji i Italiji. Početkom sedamdesetih na veliku scenu stupio je totalni nogomet i njegovi glavni protagonisti Nizozemci i Nijemci kojima nije bilo ravnih. I dok su Tulipani s Cruyffom, Neeskensom, Haanom, Krolom, Rensenbrinkom i ostalima cvjetali isključivo u godinama svjetskih prvenstava, Nijemci su dominirali na svim poljima.
Italija - Jugoslavija 2:0
Promjena naziva natjecanja 1968. nije bila jedina novina – kvalifikacije su se po prvi put igrale po skupinama. Catenaccio je polako, ali sigurno počeo odlaziti na smetlište povijesti, a na scenu je stupao tzv. totalni nogomet, ili bolje reći vraćao se u nešto drugačijem obliku. Bilo je pregršt iznenađenja, što je donekle bio rezultat tektonskih promjena u smislu sustava kad je sama igra u pitanju.
Španjolska - SSSR 2:1
Za miješanje politike u sport krajem pedesetih UEFA je samo simbolično kaznila Španjolsku – novčano, a onda ju je nagradila domaćinstvom završnog turnira 1964. Franco je uvidio svoje pogreške i dobro se potrudio da sada „srdačno“ pozove u goste omražene mu Sovjete, potajno se nadajući da aktualni prvaci neće uspjeti da se kvalificiraju među četiri. Ali čovjek sniva, Bog se smije...
SSSR - Jugoslavija 2:1
Godine 1958., nakon ždrijeba održanog u Švedskoj, odlučeno je da četiri najbolje nacionalne momčadi Europe na završnom turniru u jednoj zemlji odluče o prvaku. Tako će biti u sljedećih 20 godina. U tom razdoblju promijenio se i sustav kvalifikacija, budući da se sve više reprezentacija uključivalo u natjecanje, pa se s nokaut-sustava prešlo na ligaški, točnije na kvalifikacijske skupine. Pobjednici skupina osigurali bi plasman u četvrtfinale, a onda u dvobojima doma i u gostima odlučivali o putnicima na završni turnir.
1
X
2
.jpg)
.jpg)
