Svečanost HNL-a: Nagrade, ironija i pokoji neodgovoreni poziv, ali spektakl!

Kada HNS odluči udariti temelje tradiciji, onda to mora biti spektakl. I bio je, ali i na crvenom tepihu. Svi koji nešto znače u hrvatskom nogometu, i oni koji misle da znače, sjatili su se na dodjelu nagrada najboljima u HNL-u. Ili gotovo svi. Dvorana puna leptir-mašni, lakiranih cipela i osmijeha šireg od Dinamove obrane u zadnjih pet kola. Nogometaši su za promjenu ostavili dresove i kopačke u svlačionici, a navukli odijela s leptir mašnama i lakirane cipele...

Na pozornici su se redali laureati, ili barem njihovi izaslanici. Jer, najbolji među najboljima, Marko Livaja, odlučio je ostati dosljedan sebi i svom stavu – slavlja bez njega nema, pa makar mu uručili četiri nagrade. Najbolji strijelac, član momčadi sezone, autor gola godine i, naravno, najbolji igrač. Sve to preuzeli su Uremović, Krovinović i Prpić koji je u svom debiju pod reflektorima umjesto zahvale – čestitao. Simpatičan gaf, ali tko bi mu zamjerio, trema je gadna stvar, pogotovo kad znaš da te gledaju svi.

Zašto Livaja nije došao? O tome se nije puno pričalo. Kažu, ima čovjek svoje razloge. Ako ga šef sponzora lige nije uspio nagovoriti, teško da bi itko drugi.

“Ako ga Đurić nije nagovorio, nema šanse da bi bilo tko drugi to uspio”, procijedio je jedan o dobrih poznavatelju relacija na Poljudu.

Atmosfera? Spektakl, naravno, osim na dijelu gdje su sjedili Dinamovci. Kulenović i Baturina odradili su svoje, uzeli nagrade, ali osmijeh je bio više iz kurtoazije nego iz srca. Nisu navikli igrati sporedne uloge, pa im je i Mozaik centar bio tijesan. Velimir Zajec je prvi napustio dvoranu, valjda da izbjegne pitanja o odlasku Skendera, što je Germanijak ekskluzivno objavio taman pred početak. Zvonimira Bobana nije bilo, zauzet je kadroviranjem na Maksimiru, a možda i izbjegavanjem Kustića kojem, eto, zamjera pozicioniranje u sukobu s Čeferinom dok je ovaj bio u UEFA-i. Valjda to neće značiti i zaoštravanje odnosa Dinama i HNS-a. Iako...

Riječani su bili veselo društvo pozicionirano na jednom djelu dvorane. Belupo je također bio u centru pažnje, trener Kovačević izbjegavao je novinare kao da su poreznici, a svi su ga pitali – Maksimir ili Apaš? Nije lako kad te Dinamo zove, a ti još nisi ni završio sezonu.

Lokomotiva je došla u punom sastavu, a Mario Cvitanović se oprostio, kako i priliči, s osmijehom. Da je ranije preuzeo momčad, tko zna, možda bi i Lokomotiva bila živa za Europu u zadnjem kolu. Garcia je na pitanje o Hajduku odgovarao osmijehom. Nije potvrdio, ali nije niti demantirao.

Primijetili smo entuzijazam kod Marija Carevića. Iako je ljut zbog kraja sezone, veseli se onome što je ispred njega. Tu je do kraja škole, ide na kratak odmor pa se spušta u rudnik. Gorica ima veliku ambiciju u sljedećoj sezoni. Praćeni financijskom potporom budućeg vlasnika, imaju dobru priliku vratiti stabilnost koju su izgubili posljednjih sezona.

Nagrada za trenera godine završila je, sasvim pravedno, u rukama Radomira Đalovića. Tko je u rujnu, nakon onog ljubljanskog debakla, mogao zamisliti da će Đale dočekati proljeće, a kamoli titulu na Rujevici? Malo tko, osim možda njega samog i pokojeg optimista s Kvarnera. No, Đalović je preživio sve prognoze i sumnje, pa na kraju podigao pehar i nasmijao se svima koji su ga otpisali već nakon prvih jesenskih kiša. A sve to pod budnim okom principijelnog Damira Miškovića, čovjeka koji emocije ostavlja kod kuće i za klupske fešte, a u klub donosi samo excel tablice i hladnu glavu. Kad je trebalo zadovoljiti formu budžeta, Mišković je prodavao – Ivanovića, Pašalića, Labrovića, Hodžu, Galešića – a Đale je svaki put zasukao rukave, s neviđenom energijom krpao rupe i na kraju iz ničega napravio šampionsku momčad. Veliki pobjednik.

Naravno, nije sve bilo bez repova. Najbolji mladi igrač ima 24 godine, najbolji vratar nije u momčadi sezone, a neki kandidati za najboljeg igrača nisu ni ušli među jedanaest. Ali, što je hrvatski nogomet bez malo paradoksa i kompromisa? Biralo se sa svih strana, od žirija do navijača, a još se nije rodio onaj koji će se svima svidjeti.

Projekt ima budućnost. Treba ga nastaviti, jer ako ništa drugo, barem jednom godišnje možemo gledati kako nogometaši zamijene blatnjave kopačke za lakirane cipele, a treneri i predsjednici na sat-dva zaborave na transfere, budžete i sudačke nadoknade. U zemlji gdje je nogomet više od igre, a nagrade više od priznanja, i ovakvi spektakli zaslužuju postati tradicija. Jer, na kraju dana, svi mi volimo taj osjećaj – da kad se reflektori ugase, nogomet još uvijek traje. I sada je najvažnije pitanje - kako ubiti vrijeme do početka nove sezone HNL-a?