Jalov posjed i beskrajan dan: Nogometna dekadencija u Osijeku

Problem je, međutim, bio dublji. Promjene su bile kozmetika na licu igre koja nije imala puls. Jedan udarac u okvir — Barićev, više iz očaja nego neki plod smislene akcije — bio je sve što je Osijek imao za ponuditi u prvom poluvremenu utakmice koja život znači. To definitivno nije bila momčad koja se bori za ostanak. To je bio skup pojedinaca koji kao da čeka da netko drugi riješi njihove probleme.

“Bez energije i motiva, a s mladima na terenu — neshvatljivo”, vrtio je Radotić glavom nakon utakmice, kao trener koji je upravo pogledao nešto što ne može racionalno objasniti.

U nastavku — nijansu bolja slika. Radotić se vratio na četvorku otraga, pokušao kroz posjed pronaći red u kaosu, ali sve je to bilo — jalovo. Promjene su donijele nešto dinamike, ali ne i stvarnu prijetnju. Istra je, s druge strane, odigrala mudro. Stali su na loptu kad je trebalo, čekali svoju priliku. Da su bili mirniji i manje sebični u završnici, ova bi priča završila s još gorčim okusom za domaćina.

“Odgovornost je moja. U tjednu nisam vidio ništa što bi me spriječilo da pošaljem ovu momčad na teren. A odigrali smo grozno”, rekao je trener Osijeka bez skrivanja.

I u pravu je. Može tražiti maksimum iz momčadi koju nije slagao, ali vrijeme više nije saveznik. Sustav i sastav morali su već imati lice i naličje. Umjesto toga, Osijek i dalje izgleda kao skica koja nikako da postane slika. Ozljede, promjene, lutanja — svega ima. I sve to nekako stoji. Ali ne može sakriti ono najvažnije: da se dva kola prije kraja na Opus Areni strepi za prvoligaški ostanak. A to je scenarij koji nije živio niti u najcrnjim scenarijima…