INTERVJU - Mario Gregurina: "Nije lako bilo odbiti odlazak u Dinamo, ali nisam se školovao da budem u sjeni"

Uvijek je nekako milo doći u Koprivnicu. Ima taj grad neku mekoću, neku finu, podravsku tišinu koja ti se, prije nego primijetiš, uvuče pod kožu. Meni je, priznajem, ušla još tamo koncem prošlog stoljeća kad me vojni autobus, pun supatnika u maskirnim uniformama, iskrcao pred vojarnom “Ban Krsto Frankopan”. Na milost i nemilost dočasničkog kadra.

 “Stupajte, gušteri!”, čulo se iz nekog autobusa što je to ljeto tutnjao prema Budimpešti, gdje je Dinamo baš tih dana pokušavao do Lige prvaka. Dok su moji s Kozjaka išli prema MTK-u, ja sam, eto, te 1999. proklinjao zlu sudbu — i stupao u Koprivnici.

Kasnije me put često ondje vraćao kao novinara. Na Dinamove utakmice, ponekad i do pokojnog Mladena Frančića — trenerskog maga kojem je srce, nažalost, stalo prije tri godine. Jednom smo, sjećam se, Olivari i ja, po običaju, zapeli u birtiji blizu Kušek Apaša. Kava pa red nečeg konkretnog i nogomet, naravno, kao nepresušna tema.

“Nemate vi boljeg trenera od Frante”, rekosmo u jednom trenutku, a da nismo ni slutili koliku ćemo buru podići. Skoro da je poletjelo staklo sa šanka. Nismo pomogli ni kad smo objašnjavali da je čovjek bio prvak Irana s klubom koji je, otprilike, bio njihov Slaven Belupo. Argumenti su padali, ali bez učinka. I tada nam je postalo jasno zašto je Franta tih godina zaobilazio Kušek Apaš kao vrag od tamjana. I zašto mu je bilo draže sjediti u Van Goghu kod Kreše, nego u svome gradu...

Kasnije mi je, kroz osmijeh, rekao: “Pa znaš, Isus je rekao da prorok nije dobro došao u svom zavičaju.” I bio je u pravu.

S tom pričom u mislima otišao sam do njegova posljednja počivališta pa malo kasnije do izlaza iz grada gdje me čekao Mario Gregurina, trener Slavena. Kad sam mu usput ispričao tu staru zgodu, samo se nasmijao.

“Teško je u svom gradu i u svom klubu,” rekao je, “ali negdje moraš početi. A gdje ćeš, ako ne kod kuće.”

Gregurina je pravi vojnik kluba. Cijelu je karijeru ostavio u Koprivnici – skoro 200 utakmica, i tko zna koliko bi ih bilo da ozljede nisu objavile kapitulaciju s igračkom karijerom. Imao je 29. Bio je to kraj jednog puta i početak drugog.

“Nogomet je moj život,” priča nam dok sjedimo u Koprivnici.

“Još sam kao igrač slutio da se karijera možda i neće razvijati u smjeru koji sam htio pa sam na vrijeme krenuo sa školovanjem. Dobio sam priliku u nogometnoj školi Slaven Belupa i krenuo svojim putem”.

Pozornost je skrenuo kada je uzeo juniorsku generaciju koju su praktički svi otpisali pa ih smjestio pri vrh ljestvice, a usput i igrao finale Kupa. Tu je netko u klubu shvatio kako Gregurina posjeduje kapacitet za veće stvari. Asistirao je Ricardu Monizu da bi prijelomni trenutka bio kada je za trenera prve momčadi postavljen Mario Kovačević.

Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

“Nudili su mi mjesto u stožeru”, govori Mario, “ali nisam htio samo klimnuti glavom. Prvo sam želio da sjednemo, da vidimo gledamo li u istom smjeru. Jer znao sam — kad jednom zakoračiš u seniorski nogomet, nema natrag u školu. Ili ideš do kraja, ili čekaš novi početak. Htio sam od ljudi u klubu čuti jasno: jesam li ja taj sljedeći u redu.”

I bio je. Brzo je kliknuo s tadašnjim šefom, Marijem Kovačevićem, čovjekom koji danas sjedi na klupi Dinama.

“Bitno je da imamo iste ili barem slične pogled na nogomet. To je osnova. Obojica smo entuzijasti. Ono što sam posebno cijenio jest to povjerenje koje sam osjetio. Prepustio mi je veliku ulogu u trenažnom procesu kako bi se on bavio nekim drugim stvarima poput individualnih razgovora i nekih detalja za što ne bi imao vremena. Imali smo odličnu suradnju i to je sigurno razdoblje koje me izgradilo u to što sam danas. Od srca sam mu zahvalan na svemu jer nije lako izgraditi takvo povjerenje u relativno malo vremena”.

Koliko su bliski bili, svjedoči i činjenica da ga je Kovačević, kad je stigao poziv iz Maksimira, htio povesti sa sobom. Mnogi bi već tada spakirali kufere prije nego što bi završili rečenicu. Gregurina nije.

“Ponuda Dinama se ne odbija, barem ne lako”, kaže nam zamišljeno, uzima pauzu pa nastavlja:

“Bilo je ozbiljno. I da, malo me štrecnulo... jer Dinamo je Dinamo. Ali onda sam se vratio samom sebi — na dogovor, na početke, na onaj unutarnji glas koji mi nikad ne da mira. Nisam se školovao da stojim u sjeni. Ja sam se školovao da budem glavni. A sad se baš ta vrata otvaraju – i to u mom gradu. U svom Slavenu. Pa kako onda otići?”

“Evidentno, niste pogriješili.”

“Rezultat je dobar,” kaže Gregurina.

“Tu smo gdje sam nas vidio kad sam sve ovo počinjao. Ali znate i sami — sve je to relativno”, zaključuje i vraća nas na uvodni dio i Frantinu priču o prorocima u vlastitom selu.

“Vidite, ovo je mali grad. Svi sve znaju. Pogotovo kad je nogomet u pitanju. Svaki drugi ima svoj sastav, svaki treći taktiku, a svi bi, naravno, da Slaven bude bolji. Cijenim ja to, nemojte me krivo shvatiti jer sam siguran kako ovdje nitko ti tu ne dolazi s figom u džepu. Ljudi vole klub, to se osjeti. Samo, da sve poslušaš – dan bi morao trajati trideset sati. Poštujem svako mišljenje, ali od početka sam odlučio – neću se trošiti na sve strane. Ne čitam što pišu, odvojio sam se od društvenih mreža. Ako pustiš da ti svatko ulazi u glavu, razbiješ viziju prije nego što se stvori. Imam svoj stožer, ljudi u koje vjerujem, prijatelje i obitelj koji su mi oslonac. To je moj krug. I u tom krugu rješavam sve – mirno, tiho, bez galame. Jer ako se previše otvoriš, izgubiš energiju, a Slaven i Koprivnica zaslužuju one koji daje sve od sebe, ne pola sebe.”

I stvarno, pogled na tablicu kaže više od riječi. Slaven Belupo – četvrti. Bodovno rame uz rame s Istrom koja je na europskoj poziciji. A sezona je počela kao da je netko bacio hladan tuš. Na generalki je bio Osijek koji im je uvalio četiri komada.

“Eto, o tome ti govorim. Nas su gledali kroz prizmu rezultata na toj utakmici a zapravo nisu imali pojma s kojim smo se problemima susreli. Pripreme smo zaista odlično odradili, napravila se kemija u momčadi i sve je bilo idealno do te mjere da nas je mali i plašilo. I vratimo se s priprema, promijenimo teren i šest igrača mi osjeti posljedice te promjene. I što bih ja treba? Vući svakog za rukav i objašnjavati im što nam se dogodilo ili se isključiti iz takvih priča i vjerovati vlastitim očima i očima svog stožera jer znamo što smo vidjeli na pripremama”, pita se Gregurina pa nastavlja da su imali problem u prvim kolima, odnosno periodu do prve pauze. Nakon toga je krivulja krenula prema gore i zaustavila se na 26 bodova i tom četvrtom mjestu.

“Nama je u odnosu na prošlu sezonu otišlo pet, šest igrača koji su bili jezgro momčadi. Pričamo o Grgiću, Bosecu, vrataru Šušku. O Luciću koji je imao tridesetak utakmica u sezoni. No, radili smo mudro i ciljano dovodili. Ne da zadovoljimo formu već smo znali što nam treba i što želimo. Pa nam se dogode ozljede Božića i Išasegija ali znamo u tom trenutku da imamo unutarnje rezerve i da moramo odgojiti neke svoje igrače. Jer, Slaven Belupo živi od prodaje. To je tako. Ponavljam, znamo i što smo vidjeli na pripremama. I imamo, što je jako bitno, povjerenje ljudi iz kluba. Dogurali smo nekako do te pauze, malo se zaliječili i onda krenuli. I tada su svi vidjeli onome čemu smo mi svjedočili na pripremama”.

Zimska pauza je dobro došla. Vidjelo se da je Slaven Belupo u energetskom padu i ovih desetak dana će im svima skupa dobro doći da se malo oporave.

“Počinjemo rano”, kaže Mario.

“Medulin nas čeka već početkom siječnja. Dečki su dobili par dana odmora, ali i programe – da sami naprave neki temelj. Nije to luksuz, nego nužnost. Moraš imati podlogu.”

A i njemu samome, priznaje, treba kratki bijeg. Otići će u Barcelonu u najdražem društvu.

“Supruga Ivana, kćeri Maša i Lota – to je moje okruženje ovih dana. Uz roditelje i sestru, te par dobrih prijatelja i krug je zatvoren. To me puni energijom. Vrijeme je da im vratim barem djelić onoga što trpe cijele godine. Teško je ljudima objasniti kolika su to odricanja, koliko puta moraš birati trening umjesto rođendana, utakmicu umjesto vikenda. Sad je, barem nakratko, naše vrijeme.”

Smije se, ali zna da odmori kod trenera kratko traju.

“Ma, idemo uskoro opet u rudnik. I sve počinje ispočetka. Naš je cilj uvijek isti – osigurati mir, sredinu tablice, pa kupiti malo vremena i prostora za disanje i neke svoje ideje. Nije ih lako implementirati kada si u grču zbog opstanka. Naravno da bismo voljeli napraviti korak više, možda se ugurati u borbu za Europu... ali iskreno, zasad mislim samo na to da što prije osiguramo ostanak.”

Zastanem, pogledam ga, pa primijetim:

“Ali, treneru... pa vi ste četvrti.”

Kimne glavom, bez trunke euforije.

“Da, ali znaš kakva je ova liga. Dinamo i Hajduk su otišli. Sve ostalo je u pet deka. Rijeka raste, Osijek će prije ili kasnije dodati gas jer to nije mjesto koje im pripada. Tko bi normalan otpisao Vukovar? A Gorica i Lokomotiva su tu, na sedam bodova. U takvom poretku, nitko ti ništa ne može jamčiti”

Tvrdo na zemlji – to je očito Gregurina. Nema zaleta, tek realnost, brojke i dan koji počinje radom, a završava planom za onaj idući.

“Prijelazni rok nije ni krenuo”, dodaje.

“Znam da smo skrenuli pozornost na neke svoje igrače, a u klubovima poput našeg to uvijek donosi i dobru i lošu vijest. Jer izlazni transfer za neke znači priliku, a za trenera nove glavobolje.”

A dok govori o mladima, vidi se da mu je to stvarna strast.

“Napravili su iskorak, ali daleko je to od gotovih projekata. Moj posao je da ih zadržim na zemlji. Krušelj, Katalinić, Šivalec, mladi Bošnjak – svi imaju potencijal, ali i puno posla je pred njima. To su projekti, ne gotovi proizvodi.”

“S Jagušićem ste se već oprostili”, pitamo ga jer po godinama i on spada u tu kategoriju.

“Nadam se da ne ide nigdje. Mislim da imamo slična razmišljanja - da ostane do ljeta. Ima tu mir, ugodno se osjeća i otići negdje tek toliko da ode bilo bi pogrešno u kontekstu SP-a. Iskreno se nadam kako će Slaven Belupo imati igrača u reprezentaciji Hrvatske na Mundijalu. Bilo bi to priznanje za sve nas. Prvenstvo za njega, ali i za klub i grad”.

Marijan Susenj/PIXSELL

Jagušić je sigurno jedan od nekolicine igrača koji su obilježili ovu polusezonu, a Gregurina živi svjedok njegova puta.

“Apsolutno je sve napravio iznad očekivanja. Jesam li iznenađen? Pa i ne. Kad se vratio iz Dinama, vidjelo se da je drugačiji od drugih. OK, bilo je tu stvari na kojima je morao raditi od intenziteta, možda i kilaže ali kroz taj trenažni proces, kroz puno razgovora, analiza i povjerenja, čak i nekih neugodnih situacija gdje sam ga tjerao da ide iznad nekih svojih limita vezanih uz energetsku potrošnju, Adriano je stigao tu gdje je sada. Stvar je u tome što je on enorman radnik, pa kada je shvatio proces koji ga je natjerao na promjene i sve se to nadogradilo na iznimnu kvalitetu, talent i tu lijevu nogu - dobili smo to što je danas”, reći će za svog najboljeg pojedinca Gregurina pa nastaviti:

“Radi fenomenalno. Mislim da je to do mentalnog sklopa jer je kod tih mladih igrača izuzetno bitan trenutak u kojem će u glavi odlučiti da želi biti profesionalan igrač. Nakon toga, na treneru je da ga svojim alatima usmjeruje. Adriano je to odlučio i onda je krenulo. Svaki trening - 100 posto. Svaka utakmica - isto tako. Pa individualan rad, promjena prehrane, spavanje. Sada je on posložen i kada to u kontinuitetu ponavlja, onda se vide rezultati. Gledajte, Adriano Jagušić je rezultat cijelog kluba i jedna baš lijepa priča koja govori o Slaven Belupu i o njemu samom. Od srca mu želim da nastavim ovim putem jer sam siguran da još ima nekih rezervi u sebi. Radit ćemo na tehničko taktičkim stvarima, donošenju odluka, igri desnom nogom i glavom. Sigurno će popraviti neke stvari kroz individualni rad i komunikaciju”.

Dok priča o svojim igračima, vidiš da Gregurina ne govori iz navike. Uvijek ima broj, podatak, neku sitnicu koja otkriva da ima potpunu kontrolu nad onime što radi. I rijetko govori “ja” već “mi”. A ta množina u priči je njegov stožer i ljudi koji ga okružuju na Apašu.

“Mi smo, znaš, generacijski povezani”, kaže.

“Mi smo generacijski povezani, imamo slične vizije i nekako smo se svi skupa našli. Dobra smo klapa i to je svakako zasluga za dobre rezultate kluba”.

Kad se osvrne na svoj put, odmah navodi sve koji su ga brusili.

“Bilo ih je stvarno mnogo. Jurčić, Dalić, Čačić, Kopić, Ferenčina... od svakog sam nešto uzeo, neki detalj, metodu. I sve me to, malo pomalo, činilo ovim što sam danas.”

Zastane, pa doda, s posebnim tonom u glasu:

“Ali Mile Petković... Mile mi je bio pravi učitelj. Kod njega sam se afirmirao, on me gurnuo u prvu momčad. Imao je svoje metode, suha trčanja, pokoji trening koji si pamtio tjednima, ali bio je pošten i rezultati su mu to vraćali. Da moram izdvojiti jedno ime, Mile bi bio to.”

Gregurina je, ipak, trener novog doba — otvoren prema tehnologiji.

“Apsolutno”, kaže. “Danas, kad pogledam unatrag, kao trener bih imao svašta za reći samom sebi kao igraču. No, druga su to vremena. Nogomet ide naprijed i svaki dan možeš nešto novo naučiti. Tko se zatvori, gotov je. Učio sam i učim sve dok sam u ovom poslu.”

Na pitanje što želi od svoje momčadi, ne okoliša:

“Da bude ta koja odlučuje. Da kontrolira ritam, sa i bez lopte. Užasno me frustrira kad gledam protivnika kako nam veže pasove. Hoću agresiju, ritam, da preuzmemo tempo. Jasno, ne možeš 90 minuta igrati presing, ali.. Nogomet ide u tom smjeru. Tko ne može gurati visoki intenzitet, teško da će opstati u tom europskom ritmu kojem svi težimo.”

S posebnom pažnjom govori o starijima, onima koji drže svlačionicu pod kontrolom.

“S Božićem i Nestorovskim stalno pričam, često svrate do mene u kancelariju. Trener mora imati distancu, ali ne preveliku. Empatija ti je ključna. Neka komunikacija teče u oba smjera. I da, kad svi dišu zajedno, tada znaš da si na pravom putu.”

Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Zna Gregurina da za ozbiljan klub ne postoje prečaci.

“Svi bi mi htjeli biti Manchester City — imaš problem na nekoj poziciji, pukneš par desetaka milijuna i riješiš ga. Ali nije to naš svijet. Koprivnica nije niti Zagreb. Ima igrača koji će ti prije otići u Goricu, jer je bliže metropoli, ili u Istru — more, sunce... A mi moramo zato biti mudriji. Dovoditi karakternu djecu, radnike, razvijati ih i stvarati svoje projekte. To je duži put, ali ako znaš što radiš, donosi plodove. Jagušić ti je primjer”.

A ono što Marija Gregurinu posebno veseli jest što njegovu viziju dijele ljudi u klubu i gradu. Nakon Varaždina i Slaven Belupo je shvatio nužnost infrastrukture koja je temelj svega.

“Od ljeta bi se trebao nadograditi stadion, pa se ide u smjeru nekog mini kampa, novih terena. Pomalo me ljuti kada naiđem na mišljenje kako Koprivnica nije nogometni grad. Zar bi trideset godina egzistirali u prvoj ligi da ljudi ne vole nogomet? Nemamo novaca na bacanje, moramo biti pametni u gospodarenju, proizvoditi, odgajati i izvlačiti maksimum te prodavati kako bi zadržali iste standarde ili ih pojačali. To je jednostavna formula na kojoj treba puno raditi, ali osjećam da svi pušemo u isto jedro i to me čini optimistom”.

Lijepe riječi za rastanak. Ostavljamo Koprivnicu jer jurimo prema Kloštru Vojakovačkom a gdje nas je čekao Adriano Jagušić - igrač koji je svojim golovima i iskorakom živi primjer svega onoga što nam je Gregurina pričao. I dokaz da je Slaven Belupo na dobrom putu; od kandidata za donji dom pa do jesenske hit priče HNL-a.