Livaja je promašio jedanaesterac, ali nije promašio temu

Livaja nije samo rekao da je sezona loša. Objasnio je i zašto je loša. Spomenuo je poraz u Albaniji, ispadanje iz Kupa i riječki debakl 0-5 na Rujevici. Dodao je da se Hajduk treba ispričati navijačima jer malo koji klub na svijetu ima takvu podršku ljudi koji po kiši pređu stotine kilometara da bi gledali momčad koja je, kako je sam naglasio, na velikom zaostatku. Ta je rečenica bit problema. Hajduk već godinama živi u raskoraku između veličine tribine i ozbiljnosti sportskog rezultata, a navijači se ponašaju kao navijači velikog kluba. Pune stadione, nose emociju, stvaraju pritisak i pružaju klubu identitet koji je veći od poretka na ljestvici. Momčad i klub prečesto ne vraćaju istom mjerom. Ne samo titulom nego standardom, stabilnošću, europskim iskorakom, prepoznatljivom igrom, jasnom sportskom politikom i minimalnom razinom odgovornosti. Livajina izjava zato nije obična kritika, jer u Hajduku uvijek postoji opasnost da se loša sezona na kraju zapakira u nekoliko prihvatljivih fraza poput drugog mjesta, mladih igrača, Europe na ljeto, nove sezone....Ali Hajduk nije klub koji može biti zadovoljan time da preživi sezonu. Hajduk mora mjeriti sezonu prema visokoj ambiciji koju sam sebi postavlja. Ukoliko je ambicija bila borba za naslov prvaka, Kup i europski iskorak, onda je Livaja logično u pravu. Sezona nikako ne može dobiti prolaznu ocjenu.

Kome je sezona dobra?

Posebno je zanimljiva njegova rečenica 'možda je nekima u klubu sezona dobra, ali mislim da naši navijači ne zaslužuju to'. S tom rečenicom Livaja je otvario pitanje kriterija unutar Hajduka. Jer čitava se lepeza upita postavlja na temu kome je sezona dobra. Tko postavlja standarde, je li dovoljno biti drugi, je li dovoljno ući u europske kvalifikacije? Je li dovoljno imati nekoliko mladih igrača koji mogu biti projekt za budućnost ili Hajduk mora imati jasnu kulturu komunikacije u kojoj se ovakva sezona naziva neuspjehom bez dodatnih objašnjenja? Kapetan je pritom povukao crtu između svlačionice, klupskih struktura i tribine. Poruka je jasna, očekivanja navijača nisu nerealna. Problem je kada klub s vremenom počne spuštati ljestvicu i kada se neuspjeh počne tumačiti kao faza razvoja. U Hajduku se razvoj mora događati uz rezultat, ne umjesto rezultata.

Livaja je pritom bio dovoljno korektan da u kritici ne izuzme sebe. Rekao je da ni sebi ne bi dao prolaznu ocjenu, iako su mu brojke uredne. To je možda najzreliji dio njegove izjave. Jer Livaja zna da je u Hajduku više od napadača. Livaja je igrač oko kojeg se godinama gradi identitet momčadi i kada kapetan kaže da nije zadovoljan svojim izdanjima, onda to ima dvostruku poruku. Osobnu i momčadsku. Jer, ako ni Livaja ne bježi od odgovornosti, nitko u klubu ne bi smio bježati. Kapetan može reći istinu, može podnijeti kritiku i stati pred kamere kada je najteže, ali klub mora iz toga izvući zaključak. Ako je sezona loša, onda se ne smije popravljati kozmetikom. Ne može se u ljeto ući s istim upitnicima, kadrovskim improvizacijama, zakašnjelim odlukama i istom vjerom da će emocija opet pokriti sve pukotine.

Hajduk početkom srpnja kreće u europsku priču i tu nema puno prostora za romantiku. Ako klub zaista želi navijačima napokon omogućiti europsku jesen, mora složiti momčad brže, jasnije i odlučnije nego prethodnih godina. Europa ne trpi izgovore, a Hajduk je previše puta ljeto dočekao nespreman s otvorenim pozicijama i nadom da će se sve nekako posložiti u hodu. Zato Livajina izjava nakon Lokomotive ne bi smjela ostati samo dobra medijska naslovnica, trebala bi biti ishodište ozbiljnog razgovora u klubu. Ne razgovora o tome tko je kriv za jedan promašeni jedanaesterac, nego tko je odgovoran za sezonu u kojoj se Hajduk prerano oprostio od ključnih ciljeva. Livaja je promašio jedanaesterac, ali evidentno nije promašio temu. Hajdukova sezona bila je loša po standardima koje Hajduk mora imati.

Livaja je svoje rekao, vidjet ćemo je li netko u Hajduku čuo njegove riječi.