INTERVJU - Jakirović: „Na sina sam ponosan, sam je birao Dinamo, a s Hullom želim povratak u Premier ligu!“

Ponuda je bilo kao na Dolcu subotom: Poljska, Belgija, Egipat, Iran, Saudijska Arabija, Katar, Emirati. Najbliže Cipar, ali avio karte su kasnile pa je sudbina rekla „Turska“.

„Glupo mi je nabrajati, ali tražio sam mjesto gdje svi možemo rasti. Ići bez stožera? Ma nema šanse, to su moji ljudi od povjerenja. Sve što smo postigli, postigli smo zajedno i tako će ostati dok se god bavim trenerskim poslom.“

Dinamo mu nije bio vjetar u leđa, više olujni udar:

„Svi misle, dođeš u Maksimir, uzmeš naslov. A onda shvatiš – sve je bitnije od travnjaka. Lupa te sa svih strana, pa puta tisuću. Ali svaka škola se plaća, pokupiš što vrijedi, digneš glavu i ideš dalje.“

Uglavnom, Ciprani nisu poslali avio karte i krenula je nemoguća misija u Kapadokiji. Prvi trening u Kayseriju – šok terapija: 14 igrača, petorica s medicinskim kartonima debljim od telefonskog imenika, zabrana transfera.

„Uzmeš juniore i kreneš. A defetizam na sve strane: ‘Što će on napraviti ako nitko prije nije uspio?’ Ali meni je to gorivo.“

Drugi šok – Ramazan.

„Nisam imao pojma. Zoveš kolege, kapetana, sjedaš za stol i radiš plan: jedan trening dnevno, u 16 sati. Sve podređeno momčadi i kulturi koja te dovela i prihvatila. I koja te plaća..“

S odmakom, Jakirović rezimira kao da je osvojio naslov:

„Nitko nije vjerovao da Kayserispor može preživjeti, osim nas. Razbili smo klanove, napravili ekipu koja gine jedan za drugoga. Prva utakmica, bod protiv Trabzonspora i šest zicera. Dobijemo Konyaspor, uzmemo bod na gostovanju kod Eyüpspora i tučemo Göztepe. Doma smo imali sedam pobjeda i skinuli rekord. Zvali smo stadion “Zmajevo gnijezdo”. Na prvoj utakmici bilo je šest tisuća, na onim zadnjima trideset tisuća navijača. Lijepo je bilo hodati gradom s osjećajem da smo napravili nešto veliko.“

Ostali su u ligi, cilj ispunjen. Počeo je već skicirati novu sezonu, a onda je shvatio da su “prešli igricu”.

“Transferi su i dalje problem, a meni odlazi 13 igrača kojima istječe ugovor. Neki ne žele ostati i procjena je bila kako je najbolje otići jer se nismo htjeli dovesti u situaciju pa se boriti za opstanak drugu sezonu u nizu, znaju se ambicije mog stožera i mene.”

Hull City, klub s britanskom dušom i turskim vlasnikom, tih je dana tražio novog trenera. Gazda Acun Ilicali, medijski mogul i nogometni zanesenjak, ništa nije prepuštao slučaju. Uzeo je mobitel, okrenuo broj Sergeja Jakirovića, čovjeka koji je iz ponora izvukao Kayserispor i ostavio trag gdje god je radio. Ilicali je, kažu, zvao na sto strana, raspitivao se o svakom detalju, znao je sve o Jakiroviću, od Frigana do Pašalića, od Rijeke do Maribora, pa i kako je Kayserispor pretvorio iz otpisanog u čudo lige.

Susret su dogovorili u Istanbulu, da se „odšacaju“. Ilicali, bivši novinar i vlasnik medijskog carstva, osim Hulla sada ima i Maribor, a iz Fenerbahçea se povukao da bi se posvetio misiji – vratiti Hull City u Premier ligu.

„Bio je jednostavan i direktan. Sve je znao o meni, a kasnije su mi rekli da se raspitivao kod ljudi iz regije. Zna ovo podneblje zbog Maribora, a svidjelo mu se kako smo složili Rijeku. Najviše ga je zanimalo kako sam uspio u Kayserisporu. Kliknuli smo na prvu“, priča Jakirović.

Brzo su se dogovorili. Engleska mu je, priznaje, novi svijet: za svaki klizeći – pljesak, šut deset metara od gola – opet aplauz.

„Pričao sam sa stožerom, zaključili smo da je to vrh. Bogata liga, sjajni uvjeti, nogometni ragbi. Momčad je prošle sezone ostala u ligi zahvaljujući gol-razlici, gazda je dao otkaz u Feneru da bi se posvetio Hullu. Fluktuacija igrača je velika, računam na desetak novih, ali novi špil se miješa. Izazov je Engleska u svakom pogledu i veselim se svemu što me čeka“, kaže Jakirović, svjestan da ga čeka posao života.

Od svoje igre ne misli odustati: visoki presing, ganjanje preko cijelog travnjaka, vertikalni posjed – sve s ciljem da se što prije primakne golu suparnika i skrati mu manevarski prostor. Redovito mu šalju sve materijale iz skauting službe kao što redovito možemo čitati da bi pola HNL-a preselilo u Hull City. Nasmijao se.

„Ako me netko zanima, zovem direktno. To je potvrdilo više igrača koje sam vodio, pa neki čak kažu da ih je samo vlastita mama nazvala više puta u životu. Kad te želim ili prepoznam, onda garantiram napredak i minutažu a igrači, Bogu hvala, osjete takve stvari. Mediji ljeti bacaju bombe, ali tko me poznaje zna kako radim. Nije lako doći do Velike Britanije, pravila su stroga, a pola pozicija koje se spominju već imamo popunjene.“

Pripreme počinju u ponedjeljak, prvo testiranja, do 13. srpnja su u Engleskoj, pa tjedan dana u Turskoj. Liga starta u kolovozu, do rujna i prve pauze igraju jednom tjedno, kasnije dvaput.

„Ništa novo, tako je bilo i u Dinamu. Imat ću 25 igrača, tu je i B momčad, dovoljno.“

Ciljevi? Klub želi top 10, ali Jakirović ne zna za plafon:

„Želim se uvijek boriti za nešto. Prva dva ulaze u Premier ligu, četvorica u kvalifikacije. Imam najviši cilj, rušim predrasude cijelu karijeru. Gdje god smo došli, podizali smo vrijednost, ostvarivali ciljeve, donosili novac klubovima. Hull City je najveći izazov moje karijere. Ako otvorimo vrata našim trenerima, bit ću sretan i ispunjen.”

Toliko o Engleskoj. Za sada. Vremena i materijala za praćenje Jakirovićevih pustolovina u Yorkshireu bit će napretek. S Jakirom smo redovito na liniji, ali u tjednu raspleta HNL-a – prvi put nije htio u javnost.

„Kod nas je uvijek važnije tko kaže, a ne što kaže. Procijenio sam da bi što god izgovorim svatko tumačio kako mu paše, uglavnom negativno. Zašto da si to priuštim? Borba je bila do kraja, dao sam neke prognoze ranije, nisam morao i u jeku najveće borbe. Uglavnom, tipovao sam na Dinamo i nisam dao da se otpiše Rijeka do kraja. S Dinamom sam i sam prošao što sam prošao, u Rijeci sam sudjelovao u kreiranju dobrog dijela ove momčadi, stoga je moj instinkt kazivao da će te dvije momčadi otići u „fotofiniš“, uz prisustvo Hajduka, naravno, koji je ipak od vodećeg trojca pokazao najmanje“, objašnjava Jakirović procjenu temeljenu na iskustvu skupljanom od Rujevice do Bospora.

Rasplet je, kaže, bio očekivan. Rijeka je najduže bila na vrhu, uzela je što je zaslužila.

„Možda su svi pomislili da su digli ruke nakon zimskih prodaja, ali vjerovali su do kraja. Kapa do poda Đaloviću. Prijatelji smo, bivši suigrači, bili smo suradnici i u Rijeci, stalno smo na liniji, sretan sam zbog njega. Sudjelovao je u svemu kad smo slagali ovu ekipu , znam kako razmišlja o nogometu i ovo je kulminacija svega toga“, naglašava Jakirović, s ponosom za sve igrače koje je doveo na Rujevicu.

„Zbog Radeljića, Fruka, a posebno Jankovića – znam što se pričalo s tribina. Bilo je tu puno licemjerja“, reći će Jakir, a na pitanje je li Đaloviću nudio put za Maksimir, odgovara bez zadrške:

„Da, kao i cijelom stožeru. Rekao je da ne može, da želi ostati u Rijeci. Razumio sam ga potpuno i poštovao njegov izbor. Na kraju se pokazalo da je dobro odabrao.“

Suprotno pričama, Jakirović održava dobre odnose s ljudima iz Rijeke, pa i s predsjednikom Miškovićem.

„Čujemo se i čestitamo si uspjehe, a kad se i ako sretnemo, uvijek lijepo popričamo.“

Na nedavni intervju predsjednika Rijeke za Sport Klub samo će kratko:

„Gledao sam, nemam što komentirati. Možda je stvar ega. Bilo je puno sličnih situacija, pa se nije tako dočekalo na nož ali nemam problem, više to utječe na moju okolinu. Ja filtriram informacije koje želim, a ne one koje mi se nameću. Znaš, puno se pričalo o karmi i sličnim glupostima, ali znakovito je da sam na Rujevici s Dinamom uzeo prvenstvo i riješio Kup. Gdje je tu ta karma?“

Jakirović ponavlja postulate koje je uvijek gurao u svlačionici:

„Mi smo ti koji odlučujemo o svemu. Ljudi oko nas? Maknimo se od negativnih utjecaja, konzumirajmo samo ono što nas ispunjava i čini sretnima.“

Dinamo ostavljamo za kraj. Nema više „senatora“ u Maksimiru.

„Znaš da ne vole kad ih tako zovu. Sad će teći med i mlijeko kad nema Akija, Rileta, Petka... Svako vodi klub kako misli da je najbolje. Moje iskustvo je da su to bili profesionalci, lideri, nikad nisam imao problem s njima. Nije lako ući u svlačionicu Dinama s trideset igrača, gdje svatko misli da je najbolji. Dao sam svim igračima priliku, većina je, predvođena upravo njima, opravdala svoj status. Probleme su rješavali među sobom, bili su mi produžena ruka. Ponosan sam što sam ih imao.“

I oni su, čini se, ponosni na njega. Ristovski i Ademi javno su ga pohvalili.

„Rile je pozitivan dečko, emotivac, povezala nas je obiteljska tragedija. Pokazao je zašto je nositelj svake momčadi. Na koncu, u svakom poslu i u svemu dođe vrijeme za rastanak, tako je i s Riletom. Želim mu obilje sreće i zdravlja u nastavku karijere.“

Ademi je karijeru zaključio u Újpestu.

„Dobro je odabrao. Uz Krznara će puno naučiti za posao nakon igračke karijere. Sjećam se kad smo ga vraćali – Dilaver me nazvao, rekao da ga vratim. Zvao sam ga i rekao mu da mi treba lider. Malo tko zna, ali Ademi se odrekao puno toga financijski da se vrati u Dinamo. Drago mi je što je njegov gol Osijeku bio potvrda naslova.“

Za kraj, Jakirović podvlači:

„Ne treba ih pamtiti po zadnjoj sezoni, već po svemu što su dali Dinamu. Uvijek gledajmo cijelu sliku, jer je to jedino ispravno. Bit će teško bez njih, vjerujte mi. Svi novi momci imaju ozbiljan izazov da im se barem dobro približe a to će značiti da je klub uspješan. A ako ih i nadmaše, nitko sretniji od nas, jer u tom slučaju će u Maksimiru i sljedećih godina padati najveći europski klubovi. Svi navedeni su ipak igrači koji su pisali povijest Dinama zlatnim slovima i odgovorno tvrdim da u javnosti zaslužuju više respekta.“

Na kraju, kada se zbroje svi kilometri – od Metkovića i Splita do Zagreba i Sesveta, od Kapadokije do Yorkshirea – i sve svlačionice, trofeji, porazi, transferi i trenuci tišine u tjednu raspleta, ostaje samo jedno: Sergej Jakirović je čovjek koji nikad nije birao lakši put, i koji je uvijek ostajao svoj. U zemlji gdje je važno tko kaže, a ne što kaže, Jakir je birao šutnju kad je trebalo i galamu kad je mogla nešto promijeniti. Njegove momčadi su uvijek igrale na pobjedu, a njegovi ljudi – na povjerenje.

Engleska je izazov kakav se ne odbija. No, gdje god ga pustolovina u Championshipu odvede, ostaje uvijek ista lekcija s kojom se vodi kroz trenerski posao: rad, red, disciplina i – srce. I malo sreće... Ali Jakir i njegovi ljudi su to zaslužili kad su išli “all in” i umjesto zone komfora, sunca Cipra i "petro dolara" s Bliskog istoka odabrali neizvjesnost Kayserispora. Hull City im je nagrada i motiv. I još jedna stepenica... Još samo jedna!