Ristovski za Germanijak: “Zajec mi je obećao ugovor, ali odlazim čistog obraza i pun emocije. I vraćam se navijati na Sjever”

“Zapravo sam u Grčkoj,” javio se, glas mu je bio vedar, gotovo kao da je tek izašao s bazena,

“U Skopju je sada valjda 50 stupnjeva.”

I odmah, bez okolišanja, upitao:

“Šta ima u Maksimiru?”

“Svega pomalo, najviše neizvjesnosti”, odgovoramo.

“A normalno je to. Smjena generacija, novi igrači, trener… Bit će zanimljivo”, reći će Rile pa nastaviti:

“Dinamo mi je najdraži klub u karijeri. Bez dvojbi. Jednostavno, osjećam ga u sebi i tako će uvijek biti. Ostavio sam pet najboljih godina svoje karijere u Maksimiru, moja obitelj je uživala u Zagrebu, i sigurno da mi je rastanak bio težak – kao što je sigurno da će plava boja uvijek teći mojim venama,” govori nam Ristovski u jednom dahu, rečenice pune emocije, pažljivo birane, iako se jasno osjeti da bi se radije pržio na zagrebačkom asfaltu nego pod grčkim suncem.

“Zapravo, takav je i bio dogovor početkom godine. Vraćali smo se s jednog putovanja, a Velimir Zajec mi je na aerodromu rekao da ne brinem, da ćemo potpisati novi ugovor. Mislio sam da je to gotova stvar, ali, kao i uvijek, dok nemaš nešto na papiru – ništa nije sigurno. Ubrzo je Marić dobio pedalu, a stvari u klubu počele su se mijenjati. Osjetio sam kuda to vodi, pa sam onda razgovarao s Manenicom i jasno mu rekao: ‘Bez obzira na sve, ako odlučite da ne nastavljamo zajedno, želim da si pružimo ruku i da rastanak bude gospodski. Dinamo je veliki klub, ovdje sam bio jedan od kapetana, emocije će uvijek biti jake i ne pristajem na ništa manje od časnog rastanka’,” priča nam Ristovski, iskreno i otvoreno.

Priznaje da se nadao do zadnjeg trenutka da će se u klubu predomisliti i ponuditi mu novi ugovor, ali i da nije razgovarao sa Zvonimirom Bobanom o toj opciji.

“Trebali smo se naći, ali ja sam otišao u Makedoniju. Sve mi se skupilo u jednom trenutku i trebao sam odmak da stvari sjednu na svoje mjesto. Ne volim rastanke, a čitav život se od nekoga rastajem,” kaže Ristovski, glas mu je tih, ali u njemu se osjeti težina svega što je prošao. A kad je sve sjelo - sjeo je u avion i vratio se u grad pod Sljemenom. Ušao je u klub po poklon koji su mu pripremili kao znak zahvalnosti i poštovanja. Odveo je svoje “senatore” na zajednički ručak, trenutak koji je bio više od običnog druženja – bio je to tihi oproštaj, bez pompe, ali s puno srca.

“Dobio sam uokvireni dres i prigodni kristal. Napravili su video, ja sam napisao poruku i to je bilo to,” kaže Ristovski, kao da je riječ o nečemu što je samo formalnost, ali iza tih riječi skriva se duboka zahvalnost i poštovanje. Iako, mogli su to u klubu podići na malo višu razinu...

Kako bilo, kad ga pitamo zašto je želio još tu jednu godinu, iako je odgovor bio očit, on odgovara bez okolišanja:

“Dinamo je moj klub i htio sam iz njega otići kao pobjednik! Želio sam tu sezonu da ispravimo sve što smo sj... u ovoj. Osjetio sam da mi nedostaje to zadnje poglavlje u ovoj priči koja je bila čista emocija. Spontana od samog početka, pa svih ovih pet godina prožeta najvećim uspjesima i ponosom. Nekako nisam htio sebi priznati da kraj može biti takav kakav jest, a da nije pobjednički. I žao mi je zbog toga, ali valjda tako mora biti. Otišao sam čistog obraza, punog srca i ponosa. Na sve ono što smo napravili, a činjenica je da smo učinili lijepe i povijesne stvari. Vrijeme će to pokazati,” priča Ristovski koji je bio jedan od onih koje je Sjever prigrlio bez zadrške. Očito postoji neka tajna veza, ta posebna spona koju prepoznaju tek oni koji žive i dišu za Dinamo. Relacija na koju je Rile silno ponosan.

“Bila je to jaka veza. Znaš, navijače ne možeš prevariti. Oni te odmah prepoznaju. Nisam se htio nametati, ali valjda su u meni prepoznali taj pristup i odanost koju sam davao Dinamu. Ajmo reći da se dogodila ljubav na prvi pogled. Jedna spontana priča koja me ispunila. Po karakteru sam emotivac i ono što mi se dogodilo s navijačima Dinama trajat će cijeli život. Uvijek ću biti s njima i obećao sam na odlasku da ću se jednom popeti s njima na Sjever i vidjeti s druge strane kako to izgleda. Već se veselim tom spektaklu,” govori Ristovski s osmijehom. Dok zajedno prebiremo po sjećanjima, Rile pravi pauze u razgovoru, kao da pažljivo bira riječi. Pitamo ga za utakmicu ili trenutak koja su mu ostali najviše urezani u pamćenje, a on odmah izvlači jednu, pa drugu, pa treću priču…

“To ti je kao da me pitaš koje mi je dijete draže. Ma nema toga – svaka je utakmica bila posebna, a pogotovo one u kojima sam bio kapetan,” odgovara.

Ipak, reći će na kraju da je ona završnica sezone sa Sergejom Jakirovićem pokazala koliko je svlačionica bila satkana od karaktera.

“Ono bi rijetko tko mogao napraviti. Svi su nas otpisali, a mi smo se vratili i uspjeli. To mi je, evo, prvo što mi pada na pamet. Malo je nedostajalo i ove sezone ali valjda je tako moralo biti”.

No, iako je ta završnica bila posebna, u svojoj maksimirskoj petoljetki Ristovski će pamtiti dvije stvari više od svih drugih.

“To zajedništvo koje smo imali i odnos kluba i navijača prema meni i mojoj obitelji u trenutku kada sam izgubio majku. Tu su me kupili za cijeli život. Baš sam ženi pričao neki dan kako sam osjetio tu toplinu oko sebe i koliko mi je bilo lakše prebroditi teško razdoblje uz tu podršku. To su stvari koje ne možeš kupiti novcem – to imaš u sebi ili nemaš. Osjetiš ili ne,”.

Zbog svog karaktera i liderske crte koju nosi u sebi, Ristovski se brzo po dolasku u Dinamo prometnuo u jednog od vođa, ne samo na travnjaku, nego i izvan njega.

“A bila je ta naša skupina igrača u svlačionici koja se držala skupa. Malo ljudi zna, ali za moj dolazak u Dinamo ‘kriv’ je Arijan Ademi. Aki je bio taj koji je pokrenuo priču i bit ću mu zahvalan čitav život na tome. Pa rekao sam mu jedan dan: ‘Pogledaj što si mi napravio, kako da sada odem odavde?’” smije se Ristovski i nastavlja:

“Ta senatorska soba… Aki, Petko, Mišić, Zagi. Livi dok je bio tamo. Pjaca, Rog. Ispada da tko god je bio tamo – dobio je pedalu iz kluba. Ha, ha, ha,” smije se Ristovski, ali odmah dodaje:

“Šalu na stranu, promijenio sam u karijeri dosta svlačionica, ali tvrdim da nijedna nije imala tu kemiju kakvu je imala ova Dinamova. Iz te naše sobe proizašla su kumstva, prijateljstva za cijeli život…”

Doduše, neki uporno guraju tezu da je baš ta “pušačka soba” kriva za neke loše stvari u Maksimiru.

“Ma čitao sam i slušao o tome. Bili smo im trn u oku pa su tražili razloge. Prije svega mediji. A ti si, znaš, i sam bio dio te sobe pa znaš o čemu pričam, i da te priče nemaju veze s vezom” kaže Ristovski, kao da potvrđuje nepisana pravila i legende koje kruže oko tog mjesta.

“Jel bilo trzavica? Ponekad ih je bilo, ali to nas je činilo boljima i jačima. I bili smo ravnopravni, nikada nismo zauzimali strane. Glupost je da smo utjecali na izbore i promjene trenera. OK, bili smo jaki karakteri, ali da bi bio trener kluba kao što je Dinamo – moraš znati nositi se s jakim karakterima. Tako je i u Realu, Cityju, PSG-u… Uglavnom, iz te sobe prvo je izlazila samokritika. Prvo smo među sobom rješavali stvari, a prema van smo išli iskreno sa svima. Gledali smo što je dobro za Dinamo i to je bio jedini argument kojim smo se vodili. Do zadnjeg dana. Ponavljam, odlazimo čista obraza i punog srca,” zaključuje Ristovski.

Senatori su bili produžena ruka trenera, a mi pitamo Ristovskog – koji mu je trener bio po njegovoj mjeri?

“Svi. Od prvog do zadnjeg. Ja sam profesionalac i ne smijem si dozvoliti da imam problem s bilo kime, a pogotovo ne s trenerom koji nas vodi. Izdvojio bih Jakira, potom Bjelicu i Bišćana, ali načelno nisam imao problema niti s jednim i sa svima sam ostao u kontaktu. Evo, prije dva dana sam zvao Cannavara i baš smo se lijepo ispričali,” otkriva.

Na taj je način začepio usta nekim teorijama da treneri nisu mogli s njime zbog doziranja minutaže.

“Svašta se pisalo i pričalo, malo što ima veze s istinom. Iskreno, imam 33 godine i zadnje što sam htio bilo je stavljati svoj interes ispred interesa kluba. Nikada nisam pitao zašto ne igram, već sam svojim stavom i ponašanjem u tim trenucima htio biti primjer mlađima. Zatvorio sam vrata nervozi, a to je lekcija koju sam naučio u Sportingu. Mladi to ne razumiju, ali kad dođu u moje godine – lako će shvatiti. Igram li pet minuta ili počinjem od prve – dajem sve od sebe jer drugačije ne znam a Dinamo nije klub koji priznaje manje od toga,”.

Dinamo je krenuo s pripremama za novu sezonu, a mi pitamo Stefana Ristovskog gdje ga on vidi u idućoj sezoni.

“Dobro pitanje o kojem često razmišljam posljednjih dana, ali iskreno, nemam odgovor. U svakom slučaju, neće biti lako jer ima puno novih imena, novi je i trener. Trebat će vremena da sve slegne na svoje mjesto. Dinamo je specifičan klub koji puno daje, ali i puno traži. Na Dinamo moraš biti spreman. A pogotovo kada krene Europa – tu se stvari mijenjaju iz temelja. Prošlu sezonu smo počeli vrhunski, ali sve se zakompliciralo. Malo se izgubilo ono nešto što si prije imao u HNL-u, taj respekt prema Dinamu. Danas svi igraju i nitko se više ne boji doći u Maksimir. To treba promijeniti i od srca želim da nova generacija izgradi opet taj pristup kod suparnika. Maksimir mora biti neosvojiva tvrđava,” poručuje Ristovski, još uvijek pun strasti prema klubu koji mu je toliko dao.

“Apsolutno ne mislim da sam rekao posljednju riječ kada je nogomet u pitanju. Ali, ako me pitaš gdje ću biti u sljedećoj sezoni – pojma nemam. Trenutno nemam ništa konkretno, prijelazni rok još nije ni počeo. Sigurno će se nešto naći. Malo sam se razmazio nakon pet godina u Zagrebu pa moram pronaći nešto dostojno toga, ali nije kraj. Još će me nogomet trpjeti”.

U Zagrebu je ostavio pet godina života, prijatelje, emociju. To je grad u koji će se Ristovski uvijek rado vraćati.

“Sve će mi nedostajati. Hrvatska mi je drugi dom. Dvije i pol godine u Rijeci, pa četiri i pol u Zagrebu. Nikad se nisam osjećao kao stranac… Ne znam kojim ću putem krenuti ali znam da ću se uvijek rado vraćati pod Sljeme. Možda jednog dana moj sin zaigra za Dinamo, a možda se i ja vratim u nekoj drugoj ulozi u Maksimir. Tko zna što sve život nosi, ali do tada sam najveći navijač,” završio je Stefan Ristovski.