Najnovije vijesti

INTERVJU - Damir Kreilach: Rado bih se vratio u Rijeku jednog dana, a MLS će postati šesta liga svijeta u narednih pet godina

Vrijeme čitanja: 14 minuta

Germania Grafika

Bivši kapetan Rijeke, a danas zvijezda Real Salt Lakea i ponajbolji veznjak MLS-a, igra u životnoj formi. Ove sezone je zabio više pogodaka od Gonzala Higuaina, dobrim igrama zaradio poziv u All - Star momčad MLS-a, a u velikom razgovoru za Germanijak osvrnuo se na nekoliko zanimljivih tema među kojima je i mogući povratak u HNL jednog dana.

“Neka vam bude uzor svima, Kreilach – ljudina”, pisalo je na transparentu Armade koji se nalazio negdje na polovici popularne D3 i D4 nakon što je dugogodišnji kapetan Rijeke Kvarner zamijenio Berlinom. Za one manje upućene, D3 i D4 su odjeljci na zapadnoj tribini stadiona Kantride i mjesto na kojem su uvijek obitavali oni najglasniji navijači Rijeke. Riječ je o onim navijačima koji su klub pratili po svim gostovanjima i koji tih godina - kad je Kreilach bio njihov kapetan - nisu imali sreću uživati u kvaliteti igrača kakva je ona posljednjih godina na raspolaganju. Oni su u igračima kao što je Damir Kreilach pronalazili svoje heroje, a takvih nije bilo puno. Preciznije, skoro pa ih nije bilo uopće.

Rođeni Vukovarac netko je tko ne zna za prečac, kako u životu, tako i karijeri. Sve je postigao mukotrpnim radom i odricanjem. Duljim putem, nemjerljivo težim.

Prve nogometne korake napravio je u Opatiji, gradu koji danas, po prvi put u klupskoj povijesti, ima drugoligaša. Nije dugo bio crno-bijeli, njegove kvalitete ubrzo su prepoznali i na Kantridi gdje je prvo priključen mlađim uzrastima, da bi kasnije postao i prvotimac u seniorskoj momčadi. S vremenom, oko njegove ruke bila je i kapetanska traka, a navijači Rijeke su znali da, iako tih godina nisu imali momčad koja se mogla boriti za vrh hrvatskog nogometa, barem imaju kapetana koji je najbolje oslikavao sve ono što Rijeka kao klub želi biti.

Damir Kreilach danas je igrač Real Salt Lakea. I tamo je, baš kao i u Rijeci, postao miljenik navijača i prvo ime momčadi. Ista stvar vrijedi i za vrijeme njegovog boravka u Union Berlinu gdje je doživio poštovanje i naklonost navijačkog puka kao malo koji igrač na svijetu. Transparent tifosa Union Berlina na kultnom Westfalenu, u utakmici Njemačkog kupa protiv BVB-a, obišao je svijet, a sve to bio je samo način na kojeg su pristaše današnjeg bundesligaša htjeli iskazati svoju zahvalnost za sve ono što je Damir napravio u dresu njihovog kluba. Iako s Unionom nije uspio osjetiti čari elitnog ranga njemačkog nogometa, Kreilacha i dalje mnogi smatraju ponajboljim veznjakom kluba u novijoj povijesti kluba. I to potpuno opravdano.


32-godišnji veznjak danas je jedan od najboljih igrača Zapadne konferencije u MLS-u. Uostalom, uvršten je i u All-Star momčad MLS-a, a iako je karijeru započeo kao defenzivni veznjak, ove sezone je više puta tresao suparničku mrežu od igrača kao što je Gonzalo Higuain, odnosno jednom manje od nekadašnje zvijezde Manchester Uniteda Nanija. Da, dobro ste pročitali.

Iako ga posljednje vrijeme nije bilo po hrvatskim medijima, Damiru nije bilo teško odvojiti malo vremena za Germanijak. Kad je u Hrvatskoj večer, u SAD-u je jutro, pa smo tako napravili dogovor da se čujemo prije obroka. Damiru je to bio doručak, nama večera.

Trenutno ste sedmi ste u Zapadnoj konferenciji, a playoff je svakim danom sve bliži. Jeste li zadovoljni trenutnom pozicijom ili ste vjerovali da ćete nakon 26 kola biti bolje plasirani? Kakva su bila očekivanja u klubu prije početka sezone?

“Za početak, htio bih reći da što se tiče MLS-a kao lige, organizacija je na vrhunskoj razini. Liga raste iz sekunde u sekundu, a to se vidi i po igračima koji dolaze kao što su Higuain i Matuidi ili po onim najvećima koji su učinili ovu ligu ovako popularnom kao što su Beckham, Pirlo, Lampard, Gerrard, Ibrahimović, Schweinsteiger i mnogi drugi. Sve to diže ligu na jednu višu razinu. S druge strane, očekivanja ove sezone su za nas bila ulazak u Playoff. Po kvaliteti, sigurno imamo Playoff momčad, a to smo i pokazali u ovih 26 kola koja su iza nas. Mislim da smo svega u dvije – tri utakmice zasluženo izgubili, dok bi za ostale koje smo igrali, a naročito one koje smo izgubili, minimalno zaslužili uzeti jedan bod. Neka moja procjena je da smo trebali imati između sedam i devet bodova više.”

Damir je danas vođa Real Salt Lakea i ponajbolji veznjak MLS-a. Foto: Jeffrey Swinger/USA TODAY SportsDamir je danas vođa Real Salt Lakea i ponajbolji veznjak MLS-a. Foto: Jeffrey Swinger/USA TODAY Sports

Ipak, nisu vam svi baš prognozirali ovako dobru sezonu…

“Istina, dio medija je prije početka sezone prognozirao da ćemo biti uvjerljivo zadnji. I to na da je to bila riječ jednog pojedinca, već sam sigurno to na četiri – pet strana vidio. I onda, u svemu tome mi sportaši u tome nađemo neku motivaciju koja nas gura prema naprijed. Ti nogometni eksperti ipak ne mogu znati kakva je atmosfera u momčadi, način na koji treniraš, ne vide kvalitetu nas kao momčadi već nas pojedinačno seciraju. Mi smo dokazali da smo na pravom putu. Unazad godinu i pol dana imali smo podosta turbulencija u klubu, promijenili smo vlasnika, a bilo je promjena i na trenerskoj klupi. Mi kao igrači na neke, ili bolje rečeno na puno stvari, ne možemo utjecati pa nam onda na kraju svega ne preostaje ništa drugo nego trenirati i igrati što je moguće bolji nogomet. Mislim da smo pronašli, pogotovo u zadnjih četiri – pet kola, jako dobru formu, igramo s jedim jako visokim intenzitetom, a to su pokazali i rezultati. Četvrto mjesto, koje donosi prvu utakmicu doma u Playoffu, udaljeno nam je svega četiri boda. Sve je moguće - i ono još bitnije - sve je na nama.”

Ovog ljeta ste dobili pravo pojačanje, kako na terenu, tako i van njega - u klub je iz Arisa stigao Toni Datković, vaš nekadašnji suigrač iz Rijeke. Kako se adaptirao na zahtjeve lige, jesu li u klubu zadovoljni njegovim izvedbama?

“Prije svega želim istaknuti da je Toni sjajan dečko, mi se znamo pa skoro već 15 godina, zajedno smo u Rijeci odrađivali i neke pripreme zajedno kad je on prelazio iz juniorskog u seniorski nogomet. Toni, kako sad, tako i kroz cijelu svoju karijeru, pokazuje da je pravi profesionalac, sad je kod nas dobio šansu odmah biti starter, mislim da mu ide dobro i da kad prođe još par utakmica da će biti sve u potpunosti normalno. Ono što mi i sam kaže je da je jako zadovoljan i sretan što je postao dio našeg malog kolektiva, tek kad dođeš tu shvatiš gdje si došao, njegova obitelj je sretna kako se sve odigralo i zasad je sve na najboljem mogućem nivou.”

Svima je jasno da MLS raste – kako vi kažete –iz sekunde u sekundu, ali koji je razlog što sve više igrača s naših prostora odlazi put SAD-a? Vi i Toni ste u Real Salt Lakeu, Dario Župarić je u Portlandu, Marko Marić u Houstonu te Roberto Punčec u Kansasu… Znamo i da Heber igra za NYFC, tu je i nekoliko igrača iz Srbije, Bosne i Hercegovine…

“Ne postoji nikakav poseban razlog, s tim da ja mislim da je ta kvaliteta lige presudna. Organizacija, infrastruktura, uvjeti za trening… Budući da smo ovako udaljeni, ja stalno nastojim onima koji nisu ovdje približiti ligu. Kad sam dolazio u Real Salt Lake prije četiri godine tadašnji suigrači iz Njemačke su mi rekli neka samo idem i da sigurno neću pogriješiti. Danas jako puno mladih igrača iz MLS-a odlazi u Europu za jako velike odštete, s tim da je veliki plus MLS-a taj što sad i oni dovode mlade i talentirane igrače iz Europe. Zvijezde su važne jer podignu sve u klubu i oko njega na viši nivo, prije svega individualno kao personality, a onda naravno i u igračkom smislu. Škole nogometa su također izvrsne, a Europa to prepoznaje. Uostalom, odličan primjer je i reprezentacija SAD-a. Kad samo pogledate od kakvih je imena sastavljena reprezentacija, mislim da je onda svima jasno koliko nogomet kao sport napreduje u SAD-u. Plaćaju se sve veće odštete, naročito za Južnoamerikance koji su osvajali Copa Libertadores ili su igrali za klubove kao što su Boca Juniors i River Plate. Mislim da sve ide u izvrsnom pravcu i po meni će MLS u narednih pet do sedam godina postati doslovno šesta ili sedma liga svijeta, s tim da sam sad uvjeren da su već sad negdje na 10. ili 11. mjestu.”

Moramo malo o Vama i brojevima jer oni su uistinu impozantni. Otkako ste stigli u MLS, skupili ste ukupno 117 nastupa, 42 pogotka i 14 asistencija, a to je nešto čemu se ni oni najveći optimisti ne bi nadali…

“Moram biti iskren i reći da se tome ni sam nisam nadao, ali ja sam mišljenja da ti se taj neki rad i trud kojeg uložiš na kraju uvijek vrati. Nama igračima igra puno faktora kako će se sve na kraju posložiti pa tako dolazimo do zaključka da jedino što ti preostaje je rad. Mene su ovdje doveli kao zadnjeg veznog pa bi onda treneri kroz neki određeni period, baš kao što je to bio slučaj u Union Berlinu, u meni vidjeli kvalitete tog box to box igrača pa su me sa šestice počeli stavljati na osmicu, da bi s vremenom to bilo još bliže golu budući da sad nerijetko znam igrati i na mjestu ofenzivnog veznog, pa čak i kao lutajuća špica ili kako to ovdje zovu false nine. Što se tiče mene I brojeva, kažem, nisam se tome nadao, ali momčad je tu uvijek broj jedan. Uostalom, i sami znate onu da momčad izbacuje pojedinca. Ove godine sam to ja, druge godine netko drugi. Red, rad, trud i disciplina – to je jedino što te može dignuti tamo gdje ti kao osoba ili nogometaš misliš da pripadaš.”

Uzmemo li u obzir sve te brojeve, je li vam žao što te vase kvalitete nisu ranije bile prepoznate i što otpočetka niste igrali bliže suparničkom golu?

“S jedne strane da, s druge strane ne. Sjećam se da sam svoju prvu utakmicu u seniorskom nogometu odigrao na mjestu desnog beka. Tad je trener bio gospodin Robert Rupčić i kako to nije bilo tako loše, onda sam na tom mjestu ostao narednih pet – šest utakmica, a i dao sam prvi seniorski gol kao desni bek. Doduše, prije trenera Rupčića me današnji izbornik Zlatko Dalić, koji je tada bio pomoćnik Draženu Ladiću u U-21 reprezentaciji, stavio na mjesto defenzivnog veznjaka gdje sam ja bio takozvana šestica, a ispred mene su bili Mato Jajalo i Milan Badelj. Promijenio sam dosta pozicija, a mislim da mi je to dalo na disciplini. Sve je to standardni dio nogometa, ne žalim ni za čim jer da nisam sve to prošao, ne bih danas bio igrač kakav jesam.”

U dresu U-21 reprezentacije protiv Slovačke. Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELLU dresu U-21 reprezentacije protiv Slovačke. Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
Šesti pogodak u HNL-u postigao je protiv Lučkog u minimalnoj pobjedi Rijeke na Kantridi. Foto: Goran Kovacic/PIXSELLŠesti pogodak u HNL-u postigao je protiv Lučkog u minimalnoj pobjedi Rijeke na Kantridi. Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Spomenuli ste Union Berlin pa nas zanima je li moguće povući neku paralelu između 2. Bundeslige i HNL-a na jednu stranu i MLS-a na drugu, koje su najveće sličnosti, a koje najveće razlike?

“Znam da to zvuči kao floskula, ali danas nogomet igraju svi. Na stranu s klubovima iz Liga petice i prvih 10-ak klubova u tim ligama, oni su svijet za sebe, ali danas je sve moguće. Posljednji primjer je taj Tobol iz Kazahstana koji je pobijedio Hajduk. Mislim da razlike nisu prevelike u nogometnom smislu, odnosno da je razlika najveća u infrastrukturi i organizaciji. Da se kojim slučajem HNL igra na stadionima kakvi su ovdje u MLS-u, ja se kladim da bi naša liga bila gledanija za 50 posto. To privlači ljude na stadion. Ljudi podcjenjuju HNL, kvaliteta je stvarno velika, pogotovo Rijeke, Hajduka, Dinama i Osijeka. Ista stvar vrijedi i za 2. Bundesligu. Što se tiče MLS-a, Južnoamerikanci dižu tu individualnu kvalitetu na viši nivo, a najveća razlika su po meni strast navijanja i navijači. Nekoliko klubova ovdje ima izvrsne navijačke baze, ali problem su gostujuće utakmice. Jednostavno je predaleko putovati i uzimati slobodne dane, mislim da je to prevelika žrtva, s tim da moram reći da smo na nekim gostovanjima imali po 300-400 naših navijača što nije mala stvar. Kad bi se to uspjelo nekako riješiti, mislim da bi MLS kao liga još više išla prema gore.”

Navijači Uniona toliko ga poštuju da je imao svoj dan. Foto: Union Berlin FacebookNavijači Uniona toliko ga poštuju da je imao svoj dan. Foto: Union Berlin Facebook

U karijeri ste branili boje svega tri kluba – Rijeke, Union Berlina i sad Real Salt Lakea, a svugdje ste bili najveći miljenik navijača. Pamti se poruka Armade na Kantridi i poznati transparent tifosa Uniona na Westfalenu… Postoji li šansa da vas jednog danas opet vidimo u dresu Rijeke?

“Sjećam se kao jučer koliko mi je teško bilo kad sam odlazio iz Rijeke, ali još onda sam znao da ću se jednog dana sigurno vratiti. Trenutna situacija je takva da sam još dvije i pol godine ugovorno vezan za Real Salt Lake. Po meni su godine samo broj. Koliko se daš u nešto što najviše voliš, a u mom slučaju je to nogomet, tako će ti se i vratiti. Osjećam se jako dobro, ali ne bih se u Rijeku vratio kad bih osjetio da to nije to i da ne mogu pomoći klubu, kako igrama na terenu, tako i savjetima van terena mladim igračima. To ne bi bilo pošteno prema meni, a ni prema navijačima. Vratit ću se jednog dana samo ako to sve mogu napraviti i ako osjetim da mogu pomoći u ostvarenju klupskih ciljeva. Zasad je to daleka budućnost, ali sigurno je da bih se jednog dana volio vratiti kao igrač, savjetnik, trener… Svakako da bih volio. Rijeka mi je previše dala u karijeri da joj to ne bih pokušao i nastojao vratiti na bilo koji način to mogu. Ponovit ću, za mene su godine samo broj, ja se bolje osjećam danas nego prije šest – sedam godina, tako da što se tiče povratka jednog dana, zašto ne?”

Prati li se HNL i ‘preko bare’?

“Kako ne, svaku utakmicu koju mogu, obavezno pogledam. Isto vrijedi i za Union. Ne bih uspoređivao Rijeku i Union, ali sve je jako slično. Što se tiče Rijeke, fascinantno je kako se već godinama ostvaruju ovako dobri rezultati. Došlo je vrijeme te korone gdje je klub puno izgubio po pitanju financija, ali ta kohezija navijača i momčadi čini Rijeku i dalje ovako uspješnom. Nije lako svake godine mijenjati između 10 I 12 igrača i opet iznova ostvarivati dobre rezultate. Tu u prvi plan gospodin Damir Mišković s njegovim entuzijazmom za nogomet i ljubavlju prema Rijeci, a sve to je popraćeno iznimno kvalitetnim ljudima koji su uz njega poput Srećka Juričića, nekad Ivan Mance, a danas Robert Palikuća. Znam da je tek početak sezone, ali ja mislim da Rijeka može u borbu za naslov prvaka, u Europi su izgubili od PAOK-a koji je jako dobar klub pa se tako tu nema što kome zamjeriti. Skidam kapu na svemu što svi ti ljudi rade za Rijeku unazad sedam – osam godina jer je to stvarno fascinantno.”

Slavlje pogotka protiv Dinama (3:0) u sezoni 12/13. Foto: Nel Pavletic/PIXSELLSlavlje pogotka protiv Dinama (3:0) u sezoni 12/13. Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Slične neke stvari dogodile su se i u Union Berlinu.

“Tako je, čak bih rekao da gotovo pa iste stvari. Puno se igrača mijenja iz sezone u sezonu, ali sretan sam što je sav taj silan rad i muka prethodnih godina napokon došla na naplatu. Oni zaslužuju biti stabilan prvoligaš. Navijači su njihov 12. Igrač, a to se vidi i po nizu neporaženosti na domaćem terenu.”

Već godinama igrate na visokoj razini i samo po sebi se nameće pitanje sanjate li i dalje o mogućnosti da jednog dana zaigrate za Vatrene?

“San svakog klinca koji krene igrati nogomet je da jednog dana postane A reprezentativac. Mislim da je to nagrada za sve što napraviš u karijeri i to nema nikakvu cijenu. Po meni nema razlike između nekoga tko ima 18 ili 35 godina, samo je kvaliteta ta koja je važna. Nada umire posljednja, sve dok igram o tome ću sanjati, a sad hoće li se to dogoditi jednog dana ne mogu utjecati. Ja mogu samo utjecati na to da nastojim biti iz dana u dan sve bolji i bolji, a drugi ljudi neka ocijene jesam li ja dovoljno dobar u tome što radim. Mi imamo nevjerojatnu kvalitetu u reprezentaciji što se vidi po rezultatima, ali kažem, nada umire posljednja. Nisam netko tko će se gurati preko medija, to svi znaju, ja jako cijenim našeg izbornika i posao kojeg on radi i ako on bude odlučio da sam dovoljno kvalitetan da zaslužujem poziv, nitko sretniji od mene na ovom svijetu.”

Domagoj Vida, Damir Kreilach i Dejan Lovren u dresu U-21 reprezentacije. Foto: Marko Jurinec/PIXSELLDomagoj Vida, Damir Kreilach i Dejan Lovren u dresu U-21 reprezentacije. Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Jednog dana kad završite karijeru, biste li voljeli ostati u nogometu? Iskustvo koje ste dosad skupili već je takvo kakvim se ne može svako pohvaliti, iako kraj karijere nije nipošto blizu?

“Nisam nešto o tome previše razmišljao jer ja i dalje samo razmišljam o tome kako što više igrati i kako što bolje igrati. Moj prvi cilj je igrati dokle god mi to tijelo dopusti, a hoće li to biti još dvije godine, četiri godine ili do 40., to ni sam ne znam. Doduše, jednog dana sigurno želim ostati u nogometu, vidjet ćemo u kojoj funkciji. Volim biti u prilici dati savjet mlađim igračima, sad to i radim, a sve to kako oni ne bi griješili tamo gdje ja jesam. Hoću li biti trener, savjetnik, agent ili sportski direktor mi je stvarno teško reći. Puno je faktora koji okrenu situaciju u jednom ili drugom smjeru pa ćemo o tome razmišljati malo prije nego što budem shvatio kako je vrijeme da objesim kopačke o klin.”

Ostale vijesti

Najviše komentara

Kladionica

Uživo
Najava utakmica