A. LesičkiTreći u Barceloni, prvi među Vatrenima. Barem zasad...
Vrijeme Čitanja: 4min | pet. 28.08.26. | 08:02
Dominik Livaković potpisao je za Barcelonu i konačno zatvorio turbulentno istanbulsko poglavlje, ali u novom klubu zasad je tek treći vratar. U reprezentaciji mu je mjesto jedinice sigurno, no bez kontinuiteta ta bi se hijerarhija mogla brzo promijeniti.
Navikli smo da nogomet nekad piše priče koje na prvu zvuče predobro da bi bile istinite. U četvrtak je jedna takva, eto, dobila službeni pečat: Dominik Livaković postao je vratar Barcelone. Čuvene Barcelone, kluba koji je “više od kluba”… Za Livija je to prije svega izlazak iz istanbulske magle. Iz priče koja je počela velikim očekivanjima, a završila s previše klupa, rotacija i nedorečenih odgovora. Otišao je iz grada koji ga zapravo nikada nije u potpunosti prihvatio.
U Fenerbahce je stigao u ljeto 2023., kao prvi izbor Ismaila Kartala, kao vratar koji je iza sebe imao Dinamo, dvije vatrene medalje i taj čudesni Katar u kojem je bio najbolji golman Mundijala… Martinezovu izboru - unatoč! U prvoj sezoni bio je broj jedan. I na početku one druge. A onda je, kao i obično kad se na Bosporu promijeni vjetar, sve postalo drukčije.
Ozljeda u prosincu 2024. tek je otvorila vrata nečemu što će se pretvoriti u beskrajnu sapunicu. Mourinho je počeo vagati, rotirati, kalkulirati. Livaković bi branio protiv Samsunspora, sačuvao mrežu netaknutom, pa završio na klupi protiv Bodruma. Tri utakmice njemu, dvije Eğribayatu. Dvije njemu, pa opet netko drugi. Vratar Livakovićeva kalibra, ne može živjeti od povremenih poziva. Njemu je trebao ritam i povjerenje.
Na kraju je skupio 74 nastupa za Fenerbahce. Premalo za ono što je mogao dati, previše da bi se cijela priča mogla svesti na promašaj. Istanbul mu nije donio ono po što je stigao. Nije mu donio ni mir.
Girona je bila tek usputna stanica, a povratak u Dinamo mnogo više od sentimentalne epizode. Livaković je znao da se za Ameriku ne putuje temeljem stare slave, svjetskih obrana i uspomena iz Katara i Rotterdama. Na SP se ide s utakmicama u nogama. S kontinuitetom. A Livaković ga je platio - ozbiljno.
Odrekao se 1,2 milijuna eura plaće da bi ponovno branio. Dobrovoljno. Svjesno. U vremenu kada se igrači kunu u ljubav, a onda nestanu zbog par znamenki više na ugovoru, Livaković je izabrao nešto staromodno: izabrao je povratak kući. I Dinamo.
Nakon Mundijala, na kojem je ponovno bio među najboljima, krenuo je raspetljavati vlastiti gordijski čvor. Bospor je ostao iza njega, ali Maksimir nije otvorio vrata onako kako se očekivalo. Dinamo je bio izbor broj 1. Kod njega sigurno. S druge strane? E tu nismo toliko sigurni. Zapravo, nismo uopće. Inertnost čelnika Dinama koji su jednostavno čekali da im Livaković padne s neba, po mogućnosti s nula eura odštete, sugerira kako ga zapravo i nisu htjeli u Maksimiru. Ili barem ne toliko jako koliko se činilo da ga žele…
Kada se otvorio zaobilazni put preko Barcelone, ni tada nije bilo jednostavno. Odjednom je postavljen uvjet: dvije godine posudbe. Barcelona nije pristala. I nije teško razumjeti zašto. Ako Livakovića vide kao čovjeka koji bi sljedeće ljeto trebao preuzeti mjesto iza Joana Garcíe, nakon što Wojciech Szczęsny digne sidro, onda ga nema smisla dvije godine slati u Maksimir.
I tako je Livaković završio u Barceloni, ali još nije stigao do jasne uloge.
Hansi Flick ima Joana Garcíju kao prvi izbor. Szczęsny bi trebao odraditi posljednju sezonu karijere kao iskusna pričuva. Livaković je, zasad, treći. Veliko ime, veliki klub, ali prilično nezgodno mjesto u hijerarhiji. Reprezentativac ne može dugo živjeti samo od treninga, čak ni kada nosi grb Barcelone na prsima. Možda se sve promijeni u posljednjim satima prijelaznog roka. Jednogodišnja posudba i dalje je najlogičnije rješenje. Spominjala se Serie A, postoje i neke druge opcije. Negdje gdje će braniti, a ne biti tek dostupan.
Dinamo, u međuvremenu, opet gleda prema Dominiku Kotarskom. Posudba iz Copenhagena na godinu dana. Sada, eto, taj model više nije problem.
A reprezentacija?
Za početak, ne bi trebala biti drama. Livaković će biti na Bilićevu popisu za Češku, Španjolsku i Englesku. Prema informacijama iz stožera, status jedinice zasad mu nije ugrožen. Ima kredit. Ima iskustvo. Ima utakmice koje se ne zaboravljaju. Ali kredit u nogometu, osobito za vratara, ima rok trajanja. Ako ostane u Barceloni bez značajnije minutaže, bez ritma i kontinuiteta, prije ili kasnije otvorit će se pitanje njegova statusa u reprezentaciji. To neće biti tema danas, možda niti sutra, ali vratar koji ne brani prije ili kasnije izgubi prednost pred onima koji redovito skupljaju minute.