Igor Šoban/Pixsell
Igor Šoban/Pixsell

Neće valjda kao u proljeće 2018.? Rijeka je sad Dinamu i Čačiću ključ sezone

Vrijeme Čitanja: 5min | čet. 16.03.23. | 16:00

Dinamovi igrači i trener doveli su se u situaciju da o sljedećoj utakmici moraju razmišljati vrlo ozbiljno, više nemaju pravo na kiks

Sve je kao neki deja vu. Kad je taj dojučerašnji anonimac slavnog imena Matheus pogodio Livakovićevu mrežu, u glavi se vrtio već viđeni film. Premotan na 2018. i jedno od najturbulentnijih Dinamovih proljeća u ovoj trofejnoj eri. Mario Cvitanović tada je uspješno brodio HNL-om prema još jednom naslovu. Istina, nekoliko mjeseci ranije pod njegovom komandom ispisano je ispadanje od Skenderbeua, Dinamo prvi put nakon 13 godina nije igrao skupinu europskih natjecanja, ali Cvitanović je ostao u sedlu i u prvenstvu bio uvjerljiv. Padali su i Rijeka na Rujevici (prvi put), Hajduk, Osijek... Nakon 20 kola Dinamo je imao 12 bodova više od Splićana, aklamacijom su Modri već bili proglašeni novim prvakom, otprilike devet mjeseci nakon što im je taj naslov 'otela' Rijeka. Cvitanović je preživio na klupi taj neuspjeh u Elbasanu, Dinamo se stabilizirao i počeo pripremati za novi europski iskorak, a u Maksimiru su se pojavili neki novi klinci, poput Olma, Gojaka, Sose... Što je to moglo poći po krivu?

Šest kola kasnije, Dinamo je bolno prizemljen u Maksimiru od Lokomotive (1:4), Cvitanović je napustio klupu, a Hajduk je došao na samo minus šest. Umjesto sigurnosti i pobjedničke pjesme, u Dinamo se uvukao strah, momčad je bila potresena i poljuljana, tražio se čovjek koji će sve vratiti na staro. Stigao je Nikola Jurčević, ali muke nisu prestale, Modri su u travnju došli u Split, na derbi s plus pet i porazom bi potpuno zakomplicirao situaciju. Ipak, slavili su Modri 2:1, otišli na osam bodova prednosti. No, ni tu nije bilo gotovo, gubili su kasnije i od Rijeke, Lokomotive, Rudeša, nakon tog poraza matematički osvojili naslov, ali Nikola Jurčević je morao otići. Ostao je gorak okus, unatoč još jednom trofeju malotko je bio ushićen, a konačna ljestvica otkriva tek tri boda više od drugoplasirane Rijeke. Tada je došao Nenad Bjelica, počela se slagati nova momčad i Dinamo je krenuo ispisivati jedne od najsjajnijih stranica svoje povijesti.

Pet godina kasnije, nakon poraza u Puli, počeo se Maksimirom širiti miris te 2018. Dok je bod protiv Osijeka imao alibi u dobroj predstavi Dinamovih igrača u kojoj je nedostajalo tek nešto sreće da i rezultat poprati tu izvedbu, dok se poraz u Šibeniku mogao smatrati slabijim danom i upozorenjem koje će prodrmati momčad, posrtaj u Puli ozbiljna je naznaka ozbiljnijih problema. Jer, igrači i trener nisu shvatili Šibenik kao opomenu, što govori o njihovoj nonšalanciji, ili su htjeli, a nisu mogli, što će biti dokaz pravog pada forme i(li) trenerske ideje, možda naznačiti i neke šumove komunikaciji na svim razinama, u momčadi i izvan nje. Trener jest glavni i odgovorni, ali lišiti igrače odgovornosti bilo bi netočno, jer, i oni igraju kao da su u glavama već prvaci i tko zna gdje su odsutni duhom. Uglavnom, Dinamo je jednu rutinsku završnicu prvenstva doveo u situaciju da mu je nedjeljna utakmica protiv Rijeke ključna, da više nema prava na kiks. Novi neuspjeh, pogotovo poraz, ponovit ćemo još jednom, donio bi puno loših vibracija u Maksimir. I da, trenerova glava, unatoč svim onim rezultatima do otprije dva, tri tjedna, bit će na panju, o njegovom će se mandatu sigurno raspravljati. Jer, znate kako to ide, ne može se potjerati pet ili 10 igrača, kad ih i nema toliko, koji bi mogli odmah uskočiti i pokriti rupu. Što je, također, jedan od propusta Dinamova prijelaznog roka. Čačić vuče neke nelogične poteze, otvara frontove i traži alibije, kao da sam namjerno radi protiv sebe. I samo rezultat ga može izvući, kao i dosad.

Svaka sličnost sa 2018. možda jest slučajna, ali u slučaju poraza (i Hajdukove pobjede nad Belupom) Dinamo bi nakon 26 kola imao još samo šest bodova prednosti pred Splićanima. I još odlazi u Split, na derbi, koji bi tada Hajduku mogao biti prilika za potpuni priključak. Kao i prije pet godina. No, što će u Maksimiru učiniti u tom slučaju? Imaju li rješenje za Čačićeva nasljednika? Nije tajna da bi Dario Šimić, a nije jedini, volio na klupi vidjeti Igora Bišćana. Međutim, on je još uvijek izbornik U21 reprezentacije, s kojom ide na Euro. U tom bi slučaju Bišćan morao odustati od svoje komocije, odlaska na veliko natjecanje i odmah primiti vrući, Dinamov krumpir. Međutim, ako bi Bišćan bio izbor za trenera u novoj sezoni, ionako bi bilo logično da napusti U21 prije Eura. Jer, to natjecanje traje i završava kad su Dinamove pripreme već u punom jeku, čak i pri kraju i kad su prva europska iskušenja pred vratima i dolazak u Dinamo nakon tog Eura bio bi neozbiljan potez. Hoće li Dinamo, odluči li se riješiti Čačića prije kraja sezone, onda kao i 2018. tražiti neko vatrogasno rješenje? Kao što vidimo, odluka nije jednostavna, puno je tu 'za' i 'protiv', ali situaciju Čačić i igrači mogu ipak umnogome olakšati. Pobjedom protiv Rijeke, povratkom osvajanju bodova u nizu i ponovnim uplovljavanjem u mirnije prvenstvene vode. Pobjeda koja je nužna, definitivno i kojom bi Dinamo i svi u njemu napokon lakše disali.

No, ono što ostaje slično kao 2018., jest proces koji je na ljeto neizbježan. A to je temeljita obnova igračkog kadra, jer, ovo što Dinamo danas ima nije dovoljno za novi europski iskorak. Moraju u Maksimiru dobro zapeti da bi pronašli nove oršiće, petkoviće, dilavere, leovce, theophile, hajroviće, gravranoviće..., koji su tada donijeli svježu krv, novi mentalitet i postali momčad koja je, kao nijedna prije nje, podignula letvicu i ponovno vratila nogomet u Zagreb. A hoće li novi 'Bjelica' biti opet Čačić, iako je to sve manje realno i izgledno, to ipak najviše ovisi o njemu. I aktualnim igračima! No, prije svega treba pobijediti Rijeku, odvesti priču o naslovu prvaka ponovno u sigurne ruke. Nedjeljna pobjeda temelj je te priče i svega onoga što će se događati u Dinamu idućih mjeseci.



Tagovi

Ante ČačićGNK DinamoMario CvitanovićNikola JurčevićNenad BjelicaHNLHrvatska nogometna liga

Ostale Vijesti