Može li Rijeka učiniti Bradburyja i otklizati do prvog mjesta?

Znate li tko je Steven Bradbury? Vrlo vjerojatno velika većina s likom i djelom dotičnog nije upoznata, ali to nije nešto čega bi se trebali sramiti. Ovaj Australac nedavno je proslavio 50. rođendan, a iako je osvojio svjetsko zlato u brzom klizanju te je svoje najbolje otklizao u prvoj polovici devedesetih prošlog stoljeća, krunu karijere ostvario je u Salt Lake Cityju 2002. godine kad je postao olimpijski prvak. A krunidba se dogodila na prilično nevjerojatan način…

 Odigraj na svoje favorite u širokoj ponudi na Germaniji (Igraj odgovorno, 18+)

U brzom klizanju na 1000 metara, Bradbury je postao zlatni tako što su se u finalu, i to u posljednjem zavoju prije cilja, preostala četiri finalista sudarila i pala na led. Australac, koji je bio dosta iza njih kad je došlo do kolizije, lako je zaobišao favoriziranu četvorku i neočekivano otklizao do zlatnog odličja. Da bi stvar bila bolja, praktički identičan epilog imala je i polufinalna utrka u kojoj je Australac veći dio utrke bio posljednji, da bi se onda nakon sudara dvojice klizača pukom srećom plasirao u finale. O njemu su, logično, kasnije snimljeni brojni dokumentarci, a nadimak ‘Najsretniji Olimpijac svih vremena’ ponosno i danas ističe.

“Jasno je da nisam bio najbrži klizač na svijetu. Na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju bio sam najstariji čovjek na ledu, znao sam da ne mogu izdržati četiri utrke dan za danom, jednostavno bi mi kad-tad ponestalo goriva. Razumio sam da mladim klizačima ne mogu parirati, stoga sam namjerno bio posljednji, klizao nekim svojim tempom, a usputno se nadao da će društvo ispred mene pogriješiti.”

I upravo to se i dogodilo. Dodao je Bradbury kako se nije nadao zlatu i tome da bi preostala četvorica klizača u finalu u nekom trenutku mogla završiti na ledu, ali je isto tako istaknuo kako su svi ti finalisti, izuzev, jasno, njega samog, u tu finalnu utrku ušli s najvišim očekivanjima i imperativom najsjajnijeg odličja. On nije. A na kraju je bio prvi. I njegovo se ime pamti…

Rijeka se ove srijede u Gorici otklizala do sva tri boda. Nakon prvih pola sata utakmice, to je djelovalo nemoguće, ali nemoguće je bilo i da Bradbury postane prvi osvajač zlatne medalje na zimskim olimpijskim igrama s južne polutke. Pa se dogodilo. A sada se isto tako se dogodilo da Rijeka preokretom dođe do slavlja i prve pobjede u nastavku sezone. Je li ona bila zaslužena, očekivana, uvjerljiva… O svemu se može diskutirati, ali ako pitate Sopića i ostatak društva s Rujevice, najvažnije je da su tri boda u džepu. Piće na benzinskoj? Takve izjave odavno su prestale biti iznenađenje. No, treneru sigurno nije teško palo počastiti svoje dečke nakon što su oni njega počastili pobjedom. Čajem ili cappuccinom, naravno.

O utakmici kao utakmici ne treba previše trošiti riječi. Odnosno, možda se može reći da se utakmica uopće nije trebala ni odigrati. U neslužbenim razgovorima prije nego što je krajnje indisponirani Mateo Erceg označio početak susreta (on je ove srijede bio na istoj razini kao i travnjak u Velikoj Gorici) uvidjeli smo kako se mišljenje većine medijskih predstavnika o tome treba li se utakmica odigrati ne razlikuje, nikome nije bio problem naglas reći “ovo nema smisla”. No, kao da je njihova bitna… Poslije utakmice je Željko Sopić na uvodu konferencije za medije, bez da ga je to netko pitao, odmah istaknuo kako je njegovo mišljenje da se ovaj ogled nije trebao odigrati. Istog su razmišljanja bili i Marko Pjaca i Dinko Jeličić, ali… Kao da je njihova bitna.

Teza “da su igrali kad su trebali im teren ne bi bio ovako loš” je toliko promašena da na nju uopće ne treba trošiti vrijeme ni pažnju, ono što najviše nije imalo smisla iz ogleda u Gorici je činjenica da u Zagrebu i okolici već danima nije padao snijeg, a da su prije početak utakmice na terenu bili očišćeni samo 16-erci. Zar je bilo toliko teško uzeti lopatu ili dvije u ruke i očistiti teren? Nije. Uostalom, vidjelo se to po pomoćnom terenu na kojem su Goričani prethodnih dana trenirali. On je bio ‘čist kao suza’. Sad, zašto se netko iz redova domaćina nije udostojio očistiti i glavni teren, pitanje je za milijun dolara. No, nitko se nije ozlijedio, utakmica se odigrala i – nikom ništa! Nitko neće ništa pitati, nitko ni za što neće odgovarati i, eto, kompletirali smo još jedno kolo HNL-a. Malo kasnije od očekivanog, ali što je tu je. Ako se za glumce kaže da su čuđenje u svijetu, što tek onda reći za onoga tko je odlučio da je ovakav teren dostojan igre u ligi koja stremi ka tome da jednog dana bude među 15 najboljih u Europi?

FOTO Gorica vodila 2-0 pa izgubila pogotkom u 89. minuti, Galešić opet heroj, Mrzljak nakon kraja utakmice dobio crveni karton!

Željko Sopić: "Hajduk? Ne razmišljam o tome već čekam prvu benzinsku pa da počastim dečke"

Dinko Jeličić: "Bio bih neobjektivan kada bih rekao da nisu bili penali"

No, vratimo se mi Rijeci i Stevenu Bradburyju. Ovu pobjedu ne treba gledati kao finale Olimpijskih igara, ali Rijeka, ako bude brinula samo o sebi i usputno se nadala da će joj se malo i božica Fortuna osmjehnuti, može ove godine biti sretna kao Australac te 2002. godine. Jer, Rijeka nema nikakav imperativ, nitko od navijača ne govori ‘sad ili nikad’, nitko ne priča o guranju svih žetona ‘all in’. Rijeka ide svojim putem, kliže svojim tempom, a hoće li ih to na kraju odvesti do krunidbe, saznat ćemo 25. svibnja.

Iako smo na utakmici vidjeli pet pogodaka, imali dvostrukog strijelca i nekoga tko je u 89.minuti potpisao veliki preokret i 3-2 pobjedu, ove srijede bi najzaslužnije bilo da je ‘game ball’, kako to rade u američkom nogometu za igrača utakmice, doma ponio Željko Sopić. Kad je vidio da ne ide – nije čekao. Napravio je dva poteza na koje bi se malotko odvažio, nakon samo pola sata iz igre izvukao Pašalića i Ivanovića i – pogodio! Jer, Grgić i Obregon bili su među boljim pojedincima na utakmici. Pogotovo se to odnosi na nepredvidivog Kolumbijca koji dvojcu Maloča-Krizmanić više od 60 minuta nije dao ‘disati’. Gacao je Jorge onim, nazovimo ga travnjakom, kao da je rođen na Platku, a ne u Puerto Tajedi. Grgić je pak donio dubinu, situacija iz 42.minute kad je Dilaver napamet ispucao loptu sa svoje polovice, a hitronogi Slavonac onda pobjegao obrani Gorice i stavio na kušnju sjajnog Banića najbolji je primjer što je igrač njegovih karakteristika u ovakvim utakmicama ‘zlata vrijedan’. Ivanoviću i Pašaliću nije bilo drago što su napustili teren tako rano, no Sopić će s njima porazgovarati i objasniti im kako njihove kvalitete na onakvom terenu nisu mogle doći do izražaja te da samim time nije htio riskirati da se ozlijede uoči jednog od važnijih gostovanja ove sezone.

Živost je u nastavku unio i Janković, osim što je asistirao, imao je i jedan izvrstan udarac iz daljine. Za Poljud bi trebao biti spreman od prve minute, a to je nešto što veseli Sopića, ali i preostalih 10 igrača koji će istrčati pred rasprodanim stadionom trenutnog lidera HNL-a. Galešiću treba čestitati za sjajan pogodak u završnici utakmice, ali isto tako treba pohvaliti i Emira Dilavera čija mentorska uloga nije zanemariva. Iako je Mitrović u prvom dijelu sezone bio (po)najbolji stoper HNL-a, stoperski dvojac Dilaver-Galešić ponekad djeluje kao da godinama igraju zajedno. Galešić je unazad 12 mjeseci napravio veliki iskorak u karijeri te nimalo ne čudi da ga već sada prati nekoliko klubova iz najboljih svjetskih liga. Može se on nekome sviđati ili ne, ali Galešić je, i to kao stoper, vlastoručno potpisao šest od 38 bodova Rijeke ove sezone. A to nije malo…

Već od četvrtka je fokus u potpunosti prebačen na utakmicu s Hajdukom. Koji je goropadan, koji je opasan, koji je ove zime potvrdio kako ih ništa manje od prvog mjesta – ne zanima! No, pita se nešto i Rijeku, pita se nešto i Fruka, Pjacu, Pašalića, Jankovića, Selahija i Labrovića. Toliko kvalitetnih i nadasve potentnih igrača Rijeka nije imala na okupu od one famozne sezone 16./17., a i tada je drugi dio sezone otvoren preokretom na iznimno teškom terenu u Gradskom vrtu. Gavranović je poentirao za 0-1, pogocima Lope i Ejupija domaćin je već u prvom dijelu okrenuo na 2-1, da bi onda Franko Andrijašević, najdraži Splićanin na Kvarneru, s dva pogotka u drugom poluvremenu Riječanima donio važnu pobjedu i napunio ih samopouzdanjem na početku proljetnog dijela u kojem su se kasnije mnogim navijačima Rijeke ostvarili snovi.

Pobjedu u Gorici na Rujevici ne trebaju previše analizirati, već iz tog važnog slavlja izvući samo ono najvažnije, a to je da su trenerova intuicija i ratnički karakter momčadi uspjeli u nemogućem i po nenogometnim uvjetima preokretnom došli do važne pobjede i potvrde da nikada ne odustaju. Na Poljudu im sigurno neće biti lako, ali nije im bilo lako ni u Gorici pa su ipak slavili.

Tri boda dijele Rijeku i Hajduk, tri boda dijele nekoga o kome praktički nitko ne priča kao kandidatu za naslov i onoga koga mnogi već sada nazivaju novim prvakom. Riječanima to ne smeta, oni kližu, brinu o sebi i svojoj izvedbi, a gdje će ih to odvesti, i hoće li na kraju, kad se crta podvuče, uspjeti izvesti Bradburyja, vrijeme će pokazati.