Mićo - kralj strijelaca i zagrebačkih špelunki

Jedna takva stigla sinoć. Otišao je Mićo. Mićo Vujanić. Legenda i prijatelj. Kralj strijelaca i uvijek rado viđen gost gdje god se pojavio na svojim štakama. A pojavljivao se manje-više svugdje. U većini zagrebačkih restorana imao je svoj stol, svoje društvo. Za belu, dobar gablec ili tek čašicu razgovora koji se gotovo uvijek svodio pod:

„Sve to kaj ovi danas igraju je za k…“

Mićoni, kako sam ga zvao, nije bio samo kralj strijelaca na Kutiji koju je osvojio u premijernom izdanju. Bio je dobri duh Zagreba, neumorni borac koji je život prolazio kao kroz minsko polje.

Vujanić je igrao veliki nogomet za Končar, Rudeš, Lokomotivu i Jugokeramiku. Prvi izazov – žutica – maknuo ga je s trave na parket i beton gdje je odigrao najbolje utakmice. Volio je zabiti gol više od ičega. Obrana? Nužno zlo. Vraćao se tamo tek toliko, da vidi kako mu golman izgleda. Igrao je u donjoj polovici trenirke, a svjedoci tvrde: nije bilo boljeg na drugoj stativi. Osvojio je dvije Kutije, igrao dva finala. Nikad najbolji igrač, ali uvijek strijelac.

Drugi izazov stigao nenadano. Epilog: amputacija desne noge. Prošao je tada 12 operacija, život mu je visio o koncu. Izvukao se. Zahvaljujući neslomljivoj želji za životom i dobrim ljudima kojih se nikada nije odrekao. Noge možda više nije bilo, ali pozitivan duh i britak jezik ostao je do njegove 77., do jučer kad je naš Mićo posljednji put zatvorio oči.

Znali smo se dugo. Židakov frend, redovit u redakciji Jutarnjeg lista. Najčešće sa Stankom Eskolićem – ubojiti tandem koji nikog nije štedio.

„Mali, dolaze Mićo i Stanko, kreće vređaona“, najavljivao bi Židak. Spustili bismo se u kafić. Spektakl. Dotakli su se svega i svakog, britke rečenice, smijeh do suza.

Borna Filic/Pixsell

Sjećam se jedne nedjelje u Van Goghu u Koranskoj. Dvojac u neviđenoj formi. Nekoliko sati: runda pića, lupetanje i kako bi Žile rekao: "stara škola zagrebačke vređaone". Kad smo konačno ustali, prišao je slučajni prolaznik kojeg je žena to jutro poslala na plac, a on po povratku svratio na jedan putni i ostao slušati satima.

„Dečki, račun je plaćen. Nisam se tako smijao godinama.“

Mićo Vujanić nije bio samo kralj Kutije i turnira po Zagrebu i okolici. Bio je generator atmosfere, sjajnih druženja, nečeg što pripada nekim lijepim vremena kojih više nema. Volio je Dinamo, ali draže mu je bilo otići na Jarun, Rudeš ili Trnje. Rijetko tko bi zadovoljio njegov ukus – uvijek bi našao manu.

Posljednji put: konac listopada, Kustošija. Kod Debelog u Lampionu – Mićo, Ničota i ja. Lijepo je vrijeme, puna terasa i aktualnosti. Djelovao je umorno, žalio se na srce, broj tableta koje čvakne svako malo i fantomsku bol, ali duh netaknut. Planirao je Rogašku, Hercegovinu, ali istekla je osobna. Pričao nam je o svima i o većini zaključio:

„S njim više ne pričam.“

Pa čak niti s konobaricom koja je za stol donijela vruće sarme.

„Mićo, ima li netko s kime još pričaš?“, podjebavao je Tomo.

Nasmijao se:

„Pod stare dane – biram društvo.“

Ljutio se Mićo na moderne tehnologije – mobitel mu nije htio ni otvarati portale. Ljutio se na kolege, nudio svoju istinu bez dlake na jeziku. Dogovorili smo susret čim zima popusti. Gablec, špelunka i neki njegov stol.

Po prvi put Mićoni je zajebo dogovor. Otišao je u četvrtak ondje gdje su ga mnogi vidjeli desetljećima ranije – ali nisu znali kakav je to bio borac, kakva je to bila glad za životom. Otac, djed, prijatelj. Ostavština? Golovi koji još odjekuju. Uspomene koje ne blijede. Urbana legenda, dobri duh Zagreba. Kralju Kutije, Mićoni moj dragi, suza mi suzu goni – ali srce se nekako smije jer znam da gore na nebu počinje opasna vređaona!