Kako je Portugalac sa zviždaljkom od Švaba napravio Balkance

Izuzmemo li neumorne austrijske i njemačke radnike zbog kojih su na snazi brojna ograničenja brzine, vožnja od Zagreba do Münchena je prilično lagodna. Petsto pedeset kilometara može se, uz kraća zaustavljanja, odvaliti za manje od šest sati. A kada putujete na polufinale Lige prvaka, pardon, „finale prije finala“, kako se u medijima od milja nazivala utakmica između Bayerna i PSG-a, put uistinu ne pada naročito teško.

No, u Münchenu je već vladala druga priča. Ionako usporen automobilski promet dodatno je bio zagušen šlagvortom Lige prvaka, ali i godišnjim okupljanjem lidera u gospodarenju otpadom, pa je München ovih dana istovremeno ugostio europsku nogometnu elitu i ljude koji profesionalno rješavaju smeće. Simbolika će se kasnije pokazati vrlo korisnom.

Minhenske ulice bile su, posve očekivano, okupirane pristalicama ponosa Bavarske, no zatekli smo i ozbiljan broj pariških kibica. Posebno pamtljiva bila je njihova grlata pjesma iz poznate pivnice smještene na glavnom trgu, Marienplatzu. Pariška pjesma nije previše uzbudila domaće navijače koji su u miru ispijali pivo, odmahujući rukom i dobacujući samouvjereno: „Vidimo se na terenu“, tonom čovjeka koji već unaprijed zna da će naručiti još jednu rundu.

Svjesni okruženja i nimalo hostilnih domaćina, pariški navijači su se ohrabrili; pjevali su po ulicama i trgovima, ali ne i u minhenskom Hofbräuhausu. Pivnica otvorena 1828. godine, poznata po tradicionalnoj bavarskoj glazbi, dugim drvenim stolovima, poslužiteljima u tradicionalnoj nošnji i – velikoj gužvi, stajala je kao posljednja utvrda bavarskog „otpora“. Da su Parižani ušetali unutra s megafonom, vrlo vjerojatno bi završili kao prilog uz kiseli kupus.

Hofbräu pivo u kriglama od jedne litre, bavarski specijaliteti poput teleće koljenice, pereca i gulaša smjenjivali su se na stolovima munjevitom brzinom, a tema je bila samo jedna - na koji način će Bayern okrenuti Parižane.

Uvjereni u svoju pobjedu, domaći navijači, a tako i mi s njima, krenuli smo prema Allianz Areni. Iako smo očekivali da ćemo se u nepreglednoj koloni satima provlačiti do stadiona, Švabo k'o Švabo, nije ništa prepustio slučaju. Glavnina metro vlakova šibala je jedan za drugim prema stadionu i u tren oka našli smo se pred blještećom ljepoticom.

Iz naše perspektive, nadali smo se barem približno sličnoj „pucačini“ iz prve utakmice u Parizu, kada su Francuzi i Nijemci odlučili prirediti izbor za nogometnu ljepoticu svih vremena. No, kada treneri nakon utakmice s devet pogodaka krenu pričati da nikada nisu sudjelovali u boljoj utakmici, to je obično znak da će uzvrat izgledati kao kolektivni strah od primljenog pogotka. Pivom smo ublažili skepsu, a tek što smo se smjestili, bakljada u pariškom sektoru i muk ostatka tribina sugerirali su pogodak u domaćoj mreži.

„Najbolje što se moglo dogoditi“, prostrujila je misao glavom. Malotko se mogao nadati da ćemo na idući pogodak čekati 90 i kusur minuta…

Uslijedila je očekivana postavka: Bayern u totalnom napadu, Parižani u niskom bloku, a glavni protagonist - sudac. Portugalac João Pedro Pinheiro dijelio je pravdu kao tip koji je nogometna pravila pročitao negdje usput, između sigurnosnih uputa u avionu i deklaracije na ambalaži lijekova.

REUTERS/Angelika Warmuth

I dok je sve to skupa antiklimaktično djelovalo s tribina, dolje na terenu trupe Vincenta Kompanyja igrale su „viktorije“. Stisnuli su pariške igrače u njihovih 20-ak metara, stvarali višak na bokovima, ali nedostajao je zadnji pas. Nedostajala je konkretnija ili, ako hoćete, hrabrija završnica zbog koje su domaći navijači čupali kosu na tribinama. Michael Olise i Luis Diaz bili su ispod očekivane razine i to ovaj Bayern nije mogao prebroditi. Kasni pogodak Harryja Kanea bio je tek poklon neumornim navijačima.

Dugo nakon utakmice igrači su ostali pred svojim najfanatičnijim navijačima koji su ih nagradili aplauzom i novom rundom pjesama, no nije previše pomoglo. Tek je trener Kompany hrabrio igrače, dizao im glave i odavao dojam tipa koji zna koliko ova momčad i dalje vrijedi. Unatoč ispadanju u polufinalu.

I dok smo hodali ukorak s razočaranim navijačima, znajući kako je fešta u Münchenu otkazana, bar smo se ufali u nepogrešivi javni prijevoz. No, izgleda da su i prijevoznici tugovali, pa se put od pola sata pretvorio u dvoipolsatnu agoniju do hotela. U međuvremenu smo kleli onog portugalskog diletanta koji je uspio od Švaba napraviti Balkance. Vlakovi su kasnili, ljudi se naguravali, a jedan gospodin je prvi put te večeri izgubio vjeru u njemačku preciznost. I tako smo negdje oko dva ujutro konačno dobili odgovor na pitanje što je potrebno da se Nijemca izbaci iz takta - Portugalac sa zviždaljkom.