Jakić za Germanijak: "Ta Rujevica proganjat će nas cijeli život. Na Wembley idemo po pobjedu"

Vrtimo film tri dana unatrag. Do Rujevice, večeri koju bi najradije izbrisali, ali takve se večeri ne brišu. Ostaju u karijeri i kada se svi ostali rezultati pomiješaju.

“Najteži poraz u karijeri. Izgubiti 7-0, kod kuće i pred tom djecom koja su bila na tribinama Rujevice - to će sigurno biti nešto što će nas proganjati cijeli život. Ljudi smo, griješimo. Jednostavno, sve se poklopilo. Imali smo loš dan, što god smo zamislili nije polazilo od noge... Ta večer je bila užasna, a pogotovo jutro poslije. Ne mogu vam opisati”, iskreno će Jakić.

Kako se nakon takve noći uopće ponovno sastavlja momčad? Izbornik je spominjao razgovore, a potom su igrači zatvorili vrata i pogledali se u oči. Prije Španjolske trebalo je odigrati i tu utakmicu. Bez lopte, bez publike i bez mogućnosti da se odgovornost prebaci na nekoga drugoga.

“S izbornikom smo pričali o problemima na koje smo naišli u toj utakmici, o činjenici da nismo radili jedan za drugog. Osnovni fokus je bio da to okrenemo, da se protiv Španjolske postavimo kao momčad. Rekao nam je izbornik da ne gubimo samopouzdanje, da je svima bolno i teško ali da za tri dana moramo odigrati najbolju utakmicu”.

Igrački sastanak bio je kratak, ali energičan. Glavnu riječ imali su stariji. Oni koji znaju koliko se dugo gradi ugled reprezentacije i kako ga brzo može načeti jedna ovakva večer.

“Oni su se borili da stvore imidž reprezentacije. Pričali smo o svemu. Jednostavno, morali smo neke stvari izgladiti između sebe. Došli smo do zaključka da svatko od nas mora dati više od sebe. Pomagati jedno drugome jer to je krasilo igru Hrvatske kroz sve ove godine. Bila su to dva jako bitna razgovora u kojima smo se pogledali u oči, pronašli sebe i stvorili zajednički dogovor da nam se to više nikada ne smije ponoviti”.

Na Poljudu je Jakića dočekala uloga koja je bila iznenađenje samo ako se gleda njegova reprezentativna biografija. U klupskoj je "šestica" njegov posao, njegovo radno mjesto. Bilić ga je postavio iza Modrića i Kovačića, da čuva leđa, zatvara pukotine i pospremi ono što ostane iza njih. Posao bez mnogo ukrasa, ali s puno odgovornosti.

“To je svojevrsna privilegija, da im čuvam leđa, pogotovo u takvoj utakmici. Nije bilo previše savjeta, tek da donesem agresivnost i stabilnost u sredini terena. Mislim da smo se dobro kretali, nadopunjavali jedni druge u izlascima pa poptom u obrambenim zadacima. Tu je najbitnija bila komunikacija. Osobno, nakon pet godina čekanja dobio sam priliku da se dokažem na svojoj poziciji i znao sam da je ne smijem propustiti. Nadam se da je bilo dovoljno dobro da dokažem da mogu igrati na svom prirodnom mjestu, vidjet ćemo što nosi budućnost”.

Pet godina čekanja stalo je u jednu večer. A s druge strane Španjolci, protiv kojih ni trenutak predaha nije zajamčen. Pitamo ga što je bilo najteže.

“Kad krenu vrtjeti strane i zaključaju loptu. Majstori su u tome. I to onda djeluje na psihu, noge te više ne slušaju. Nisam imao neko striktno zaduženje, tek dogovor s Lukom i Kovom da se držimo skupa, da ih probamo zaustaviti kroz sredinu i gurati ih na bokove”.

U toj borbi bilo je i susreta s Dani Olmom. Španjolac je tražio jedanaesterac, Jakić nije vidio razlog ni za zvižduk ni za toliku predstavu. Svaki je branio svoju istinu, a razgovor su nastavili kada je utakmica završila.

“Malo me je iživcirao zbog te svoje reakcije kada je pucao prema golu. Nema tu ništa, svatko se bori za svoje. Znate, velike reprezentacije imaju svoj status kod sudaca i znaju stvarati presing. I to može biti kobno. Uglavnom, bilo je jasno da nema riječi o penalu. Na kraju smo malo pričali, on je tvrdio da sam ga udario ja sam mu rekao da nisam. Ma ništa specijalno, mala ćakula”, smije se Jakić.

Sanjin Strukic/Pixsell

Požrtvovnost mu nikada nije bila upitna. Mogli su ga premještati, mijenjati mu zadatke i adresu na terenu, ali jedno su znali: taj neće štedjeti ni sebe ni noge. Reprezentacija mu je, uostalom, znala određivati i klupske putove. Nije nacionalni dres bio samo nagrada za ono što radi u klubu, nego i razlog promijene adrese.

“Kada sam se selio iz Frankfurta u Augsburg, bilo je to zbog reprezentacije jer sam htio ići na Euro i znao sam da to moram napraviti. Nažalost, nije se tada ostvarilo. Bila je to posudba a kasnije je Augsburg inzistirao na otkupu ugovora. Sada je bilo drugačije. Imao sam svoju poziciju u Augsburgu, ali nisam se više osjećao na istoj valnoj dužini po pitanju ambicija. Imao sam neke druge ciljeve i to je bio razlog promjene i odlaska u Grčku”, otkriva nam Jakić.

Za mjesec dana ponovno će se okupiti. Najprije Wembley, potom Češka u Osijeku. Nakon Rujevice London nije samo sljedeća stanica u rasporedu. To je prilika da se Englezima odgovori na terenu. Jakić pritom ne traži zaklon u pričama o popravljanju dojma. Govori o pobjedi.

“Veselimo se tome svi skupa. Bit će motiv više da pokažemo da se ta Rujevica dogodila slučajno. I vjerojatno će nam biti bitna od Španjolske. Pokazali smo da možemo i vjerujem da ćemo biti dobri u Londonu. Kraće je okupljanje, bit će veći fokus. Analizirat ćemo ih i idemo na pobjedu. Ne priznajem drugačiji stav od toga. Što se tiče Češke, čvrsti su i neugodni. S novim izbornikom su odustali od tog nabijanja. Spustili su loptu, igraju od noge do noge i sigurno će napredovati, kao što je sigurno da smo mi favoriti u Osijeku ali to treba pokazati na terenu. Idemo dobiti tu utakmicu pa vidjeti rasplet”, poručio je Jakić za kraj.