A. LesičkiBiliću, ne može Poljud biti dokazni materijal, a Rujevica izgubljeni spis
Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 07.10.26. | 11:04
Poljud je popravio dojam, ali nije izbrisao tri poraza ni odgovorio na ključno pitanje: tko će naslijediti veterane? Modrić, Perišić i Kovačić zajedno imaju 110 godina i još nose Hrvatsku. Bilić je preživio prvi ciklus, no smjena generacija ne može ostati samo lijepa formulacija za konferencije za novinare.
Kad se malo stiša zbor hvalospjeva, bilo bi pristojno pogledati semafor. Hrvatska je u nizu od tri poraza, a oko reprezentacije povremeno se stvara atmosfera kao da se upravo vratila s balkona na Trgu bana Jelačića. Samo što ovaj put nema medalje. Nema ni bodova. Ima dojmova, a oni su u nogometu valuta kojom se ne može platiti ni kava.
Zato bi nakon prvog ciklusa po odlasku Zlatka Dalića i povratku Slavena Bilića trebalo podvući crtu. Vidjeti što smo dobili, što izgubili i što još tražimo. Zasad smo uglavnom pronašli razloge da poraze različito pakiramo.
Dio ugleda ostavili smo na Rujevici, gdje je Hrvatska izgledala kao momčad koja se upoznala na parkiralištu. Na Poljudu smo nešto od toga vratili. To nije nevažno, ali nije ni dovoljno. Bodovna je blagajna ostala prazna. Kao u Rijeci. Kao u Sevilli.
Nitko ne osporava da su igrači dali sve od sebe. Ali požrtvovnost je minimum koji se od reprezentacije očekuje, a ne zamjena za rezultat. Pretvorimo li je u glavni razlog za slavlje, u problemu smo. Hrvatska je pokazala da još može igrati ozbiljan nogomet. Pitanje je može li održati takav ritam do posljednjeg zvižduka. Jedno je iznenaditi Španjolce čvrstinom i organizacijom, a drugo odgovoriti kada se priberu i pritisnu zadnju liniju. Tu karakter više nije dovoljan.
Biliću je, naravno, bilo važno zaustaviti pad. Teško je zamisliti da bi još jedna utakmica nalik onoj protiv Engleske prošla bez ozbiljnog pitanja o njegovu ostanku. Uostalom, do javnosti je već stigla i „glasina iz njegova stožera” o mogućem odlasku. Brže nego što je Hrvatska na Rujevici prezentirala tranziciju.
Zato s hvalospjevima treba oprezno. Da ono što slušamo nije najava novog uzleta, nego labuđi pjev generacije koja još može odsvirati veliku utakmicu, ali sve teže cijeli koncert.
Bilić je, dakle, preživio prvi ciklus. Sada treba pokazati da je iz njega nešto i naučio.
Treninzi mogu dati dio odgovora koji s tribine ne vidimo. Ali četiri utakmice ipak su dovoljno da se prepoznaju obrisi njegove momčadi. U utorak je Gvardiol vraćen na lijevi bok, Perišić na krilo, a Josip Šutalo postao je dobitnik preslagivanja, u paru s Vuškovićem. Od stoperskog tandema Gvardiol – Vušković, zamišljenog kao dugoročno rješenje, zasad se odustalo.
Baturina i Sučić, dvojica od kojih se očekuje da postupno preuzmu važnije uloge, na Poljudu su krenuli s klupe. Jedna početna postava nije presuda njihovim mogućnostima, ali govori kome izbornik u zahtjevnoj utakmici najviše vjeruje. Još više govori podatak koji je iznio sam Bilić: u jedinoj pobjedi ovog ciklusa, onoj u Pragu, najučinkovitiji su bili Kovačić, Modrić i Perišić.
Zajedno imaju 110 godina.
Da se razumijemo, to nije kritika njih trojice. Njima treba skinuti kapu. Problem nisu njihove godine, nego činjenica da najvažnije poslove i dalje obavljaju oni koji bi ih postupno trebali predavati drugima. Dobro je da veterani mogu. Loše je što bez njih još ne znamo kako. Smjena generacija zasad više sliči produljenju ugovora s generacijom koju smo namjeravali smijeniti.
Ni bilanca ostalih ne nudi osobito jasne odgovore.
Lovro Majer završio je ciklus bez ijedne sekunde, a tri od četiri utakmice gledao je s tribine. Prema minutaži, nedvojbeno je među gubitnicima. Ipak, to ne mora značiti da je izgubljen i za sljedeći popis. Bilić ga je naknadno pozvao i imao na treninzima, a za novu pozivnicu najviše će govoriti njegove igre u Grčkoj. Petar Musa dobio je jedno poluvrijeme. U konkurenciji četiriju devetki trenutačno izgleda najudaljenije od ozbiljnije uloge. Ako Bilić traži dvojicu napadača, prema viđenom najbolje kotiraju Matanović i Beljo. Budimir ostaje u konkurenciji; priča još nije zaključena.
Franjo Ivanović imao je tri prilike: od početka u Pragu, od 73. minute u Sevilli i na desnom krilu protiv Engleske. Njegov je posao skupljati minute u Francuskoj, a Bilićev pratiti što s njima radi. Igrača njegova profila nema toliko da bi ih se lako otpisivalo.
No važnije od pojedinačne inventure ostaje pitanje kako reprezentacija namjerava stvarati nove nositelje igre.
„Ako itko voli mlade igrače, onda sam to ja”, rekao je Bilić nakon Poljuda, odgovarajući na pitanje o igračima iz Olićeve mlade reprezentacije.
Ljubav prema mladima ipak se ne dokazuje izjavom, nego prostorom koji im otvaraš. To ne znači da im mjesto treba darovati ili da se reprezentacija mora pomladiti preko noći. Znači da njihov ulazak treba pripremati prije nego što postane nužda.
„Pokazali smo da možemo biti konkurentni protiv prvaka svijeta s ovim kadrom koji se dovodi u pitanje. Čak i da možemo pobijediti u utakmici”, uzvratio je izbornik.
Jesmo. Ali tri dana ranije taj je isti kadar potpisao rujevički debakl. Ne može Poljud biti dokazni materijal, a Rujevica izgubljeni spis. Ozbiljna analiza mora obuhvatiti obje utakmice, osobito onu koju bi svi najradije zaboravili.
Bilić nije dobio samo zadatak da popravi raspoloženje. Dobio je i obvezu dovršiti smjenu generacija koju je započeo njegov prethodnik. A ona se neće dogoditi sama od sebe, jednog jutra, kada veterani ostave kopačke pred vratima.
Zato je legitimno pitati zašto, nakon što je Olićeva reprezentacija osigurala plasman na Euro, dvojica ili trojica mladih nisu priključena seniorima. Ne da odmah igraju. Ne da ih se gurne pred prvake svijeta pa poslije objašnjava kako još nisu spremni. Nego da treniraju, osjete atmosferu i budu izborniku i njegovu stožeru pred očima.
To ne bi bila revolucija. Tek mali znak da se razmišlja dalje od sljedećeg zavoja. Kvaliteta ove momčadi nije glavno pitanje. Pitanje je tko će preuzeti njezine najvažnije poslove. Bude li Bilić Poljud koristio kao alibi da ne otvara probleme koje je razotkrila Rujevica, od smjene generacija ostat će samo formulacija za konferencije za novinare.
Jer trojica najboljih u jedinoj pobjedi ovog ciklusa imaju 110 godina.
Lijepa brojka za povijest. Malo nezgodna za budućnost.