Hrvoje Milić za Germanijak: "Navijače Djurgardena usporedio bih s navijačima Hajduka i Napolija, najbolji nogomet igrao sam u Fiorentini, ali me Čačić zanemarivao"

U sezoni 1992. član švedskog Djurgardena bio je Ivica Cvitkušić, bivši junior Dinama koji je u Švedsku stigao iz vinkovačke Cibalije. Igrao je na poziciji desnog beka i nije ostavio preveliki utisak u današnjem protivniku Rijeke. Cvitkušić je bio tek jedan od dvojice igrača koji su nosili dres poznatog štokholmskog kluba osnovanog 1891. godine.

Drugi je bio Hrvoje Milić koji je u Djurgarden stigao kao 19-godišnjak iz splitskog Hajduka.

Hrvoja Milića kontaktirali smo iz Stockholma, nakon što je Rijeka odradila posljednji trening prije utakmice na travnjaku modern Tele 2 Arene na kojoj ‘lopta leti kao da je pak na ledu’. Milić se u to vrijeme nalazio s obitelji na odmoru u Turskoj. Taman su se vratili s kupanja. Kada je čuo od kud ga zovemo odmah nam je nahvalio Stockholm…

“Ne znam koliko ćete imati vremena obići Stockholm, ali, zaista, riječ je o prekrasnom gradu. Ne zovu ga bez veze ‘Venecijom sjevera’”, rekao nam je Milić za početak i najavio ono što tek slijedi. U kvartu u kojem smo odsjeli, u hotelu koji je praktički prilijepljen na Tele2 Arenu arhitektura je tradicionalna skandinavska, minimalistička, ali decentna i profinjena. Za danas je predviđeno razgledavanje strogog centra kojem se veselimo još i više nakon Milićevih hvalospjeva za ljepotu švedske prijestolnice…

Nogometni put Hrvoja Milića zaista je jedinstven. Rođeni Osječanin prve je nogometne korake ostvario u matičnom klubu, da bi još 2006. prešao u juniore Hajduka. U Splitu je započeo i sa seniorskim nogometom, a onda je 2009. stigao u Švedsku. Postao je tek drugi, a kasnije se ispostavilo i posljednji hrvatski igrač koji je igrao za Djurgarden, protivnika Rijeke u drugom pretkolu kvalifikacija za Konferencijsku ligu.

Rijeka odradila trening na travnjaku na kojem ‘lopta leti kao pak na ledu’ (VIDEO/FOTO)

Domaćini su u sjajnoj formi, ali umorni, Rijeka nije bez šanse na akustičnoj Tele2 Areni (GRAFIKA)

Kako je uopće došlo do transfera u Švedsku?

“Za Hajduk sam debitirao na Maksimiru, u derbiju protiv Dinama. Sjećam se i datuma, bio je 8. ožujka 2008. godine. Međutim, u idućih devet mjeseci upisao sam još samo dva nastupa za seniore Bijelih. Prebacili su me u tada tek formiranu drugu momčad. Shvatio sam da ću u seniorima teško dobiti priliku. Imao sam na stolu ponude nekoliko hrvatskih drugoligaša. Međutim, istovremeno su me tražila dva austrijska prvoligaša, jedan belgijski i Djurgarden. S obzirom na to da sam tek prelazio iz juniorskog u seniorski nogomet, tada mi je najbitnije bilo da igram. U Djurgardenu je tada trener bio Zoran Lukić, inače rodom iz Bosne i Hercegovine. Našli smo se u Osijeku, objasnio mi je viziju kluba i pozvao me da dođem na nekoliko dana u Stockholm. Pristao sam na to i kada sam shvatio da me u klubu žele, donio sam odluku i došao u Švedsku”.

DJURGARDEN JE JEDAN OD TEK NEKOLIKO KRALJEVSKIH KLUBOVA U EUROPI

Hrvatska šira sportska javnost Djurgarden je uspjela upoznati tek nedavno, nakon što ga je Rijeka izvukla u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu.

“Djurgarden je jedan od rijetkih europskih klubova koji imaju status ‘kraljevskog kluba’. Tu su Real Madrid, Royal Antwerpen, a među njima je i Djurgarden. U Švedskoj ima status gospodskog kluba. Recimo da za njih navija štokholmska ‘elita’. Brzo sam se izborio za udarnih 11, a moram reći da me prihvatila i publika. Igrao sam jako dobro, čak su stigle i neke ponude iz njemačke i nizozemske prve lige. Nakon turbulentne prve sezone u kojoj smo ostanak izborili kroz dodatne kvalifikacije, u drugoj je došlo do promjene trenera. Počeo sam kao starter, ali je nakon nekoliko mjeseci u klub ušao veliki sponsor iz Finske i sportski direktor kluba počeo je dovoditi veliku grupu Finaca, a meni je poručio da pronađem novu sredinu. No, istovremeno je tražio preveliku odštetu za mene. Tako sam pola godine praktički živio u Osijeku, dok sam čekao rasplet situacije u klubu. Navijači su inzistirali na mojem ostanku, ali sam na kraju napustio klub”.

Nordiski muzej na otoku Djurgardenu (Steffen Trumpf/DPA)

Milić, unatoč svemu, Djurgarden pamti samo po dobrome jer je u njemu skupljao prve prave seniorske minute.

“Švedska liga možda nije bila idealna za razvoj igrača jer se u njoj igra fizički i trkački nogomet, no ja sam se u svemu tome vrlo dobro snašao”.

NAVIJAČE DJURGARDENA USPOREDIO BIH S NAVIJAČIMA HAJDUKA I NAPOLIJA

Djurgarden od 2013. godine igra na supermodernoj Tele 2 Areni koju dijeli s gradskim rivalom Hammarbyjem. Dok je Milić bio član švedskog prvoligaša, Djurgarden je igrao na Olimpijskom stadionu, izgrađenom 1912. kapaciteta 14.500 gledatelja.

“Stadion je izrađen za potrebe Olimpijskih igara 1912. Zaštićen je UNESCO-om, a sjedeća mjesta su drvene klupe koje se ni danas ne smiju dirati jer je stadion zaštićen. No, tada smo najveće utakmice, derbije protiv AIK-a i Hammarbyja igrali na Rasundi u kvartu Solni. Dok sam igrao u Djurgardensu, počeo je projekt izgradnje novog stadiona za kojeg se već tada pričalo da će biti najljepši u Švedskoj. Nisam ga uspio dočekati, izgradili su ga tek nakon mojeg odlaska”.

Bacačica kugle na Olimpijskom stadionu u Stockholmu (Reuters)

Navijači Djurgardena među najfanatičnijima su u Švedskoj, što smo vidjeli i prije tjedan dana na riječkoj Rujevici….

“Fanatični su i jako vole svoj klub. Usporedio bih ih s navijačima Hajduka i Napolija, dva kluba u kojima sam također igrao. Iako su sjevernjaci, po temperament bi se reklo da su ‘južnjačke’ krvi”.

U Stockholmu postoje tri velika kluba, osim Djurgardensa tu su još Hammarby i AIK.

“Teško je reći koji je najveći derbi. Za Djurgarden možemo reći da navija ‘elita’, odnosno imućniji građani Stockholma. Hammarby je, recimo, radnički klub, a AIK ‘sirotinjski’. Tako su barem meni objasnili kada sam stigao u grad. Kraljevska obitelj navija za Djurgarden, a ime kvarta po kojem je klub dobio ime znači ‘kraljevski vrt”’, rekao nam je Milić i nadodao:

“Sva tri stockholmska kluba, ali i Göteborg imaju ‘radikalnu’ frakciju unutar navijačke skupine, koje vole tražiti i provocirati nerede. Dosta su ratnički i radikalno nastrojeni i ne prežu ni od čega”.

Posljednjih godina Švedska je dosta ‘liberalizirala’ paljenje pirotehnike na tribinama. Toleriraju se bakljade pod uvjetom da se baklje ne bacaju na teren. Je li tako bilo i prije 10-ak godina kada je Milić igrao u Švedskoj?

“Bilo je baklji, ali palile su se samo na derbijima. Tada je u Švedskoj bio prilično rigorozan zakon kada je riječ o navijačkim neredima. Sjećam se jedne situacije na domaćoj utakmici protiv Malmöa. U teren su uletjela dva naša navijača. Jednog smo mi igrači uspjeli spasiti, ali drugog su uhvatili i dobio je kaznu od četiri tisuće eura zbog utrčavanja na teren, a u slučaju ponovljenog prekršaja kazna bi mu bila oko 100 tisuća eura plus doživotna zabrana ulazaka na nogometne utakmice. Ne znam kako je danas, ali tada su Šveđani bili jako rigorozni kada je riječ o prekršajima na stadionima. S druge strane, sjećam se da je bilo dosta okršaja navijačkih grupa izvan stadiona, na ulicama Stockholma”.

NA PRVU NISAM DOBRO PRIHVATIO PAMIĆEVU IDEJU KOJA ME DOVELA DO REPREZENTACIJE

Nakon što smo dobro ‘izanalizirali’ Djurgarden i njegove navijače, okrenuli smo se ostatku Milićeve karijere. Nakon epizode u Švedskoj vratio se u HNL, u Istru 1961 u kojoj je proveo dvije sezone.

“S obzirom na to da više od pola godine nisam igrao u Djurgardenu, nisam dvojio o povratku u Hrvatsku kada je stigao poziv tadašnjeg trenera Istre Igora Pamića. Do tada sam igrao lijevo krilo, no Pamić mi je rekao da me vidi na lijevom beku. Nisam, na prvu, dobro prihvatio tu njegovu ideju. Međutim, ta me je odluka, uz njegov karakter i moj rad, dovela do reprezentacije”, tvrdi Milić.

U HAJDUKU NAM JE FALILO ISKUSTVA, A ČAČIĆ ME JE NEOPRAVDANO ZANEMARIO

Nakon Istre 1961 uslijedio je transfer u ruski Rostov u kojem je Milić proveo dvije sezone za vrijeme koje je upisao šest nastupa za reprezentaciju Hrvatske. Naš sugovornik se 2015. vratio u Hajduk u kojem je započeo seniorsku karijeru…

“Nakon dvije odlične sezone u Rusiji, Rostov se našao u financijskim problemima. Raskinuo sam ugovor, a s Hajdukom sam se dogovorio u ‘minuti’. Međutim, momčadi sam se priključio prilično kasno. Očekivanja su bila velika. U prvom smo dijelu sezone bili jako dobri. Sjećam se da smo Rijeku dočekali na prepunom Poljudu kao vodeći na ljestvici. Krenuli smo odlično, sjećam se da nam nije sviran čisti penal, a onda smo stali. Rijeka je na kraju slavila s 3:0, psihički smo potpuno potonuli, izgubili smo u idućem kolu u Osijeku i praktički u dvije utakmice prokockali naslov prvaka. Rekao bih da su nam falila tri-četiri iskusna igrača, ono što Hajduk danas ima. Hajduk je tada imao jaku momčad, igrali su Nikola Vlašić, Mijo Caktaš, no falilo je iskustva. Lovre Kalinić, Goran Milović i ja bili smo najstariji u momčadi. Ostali dečki su bili mladi, trener Zoran Vulić je to jako dobro vodio, no za taj korak više falilo nam je, po meni, još malo iskustva i možda malo šira klupa”.

Milić je nakon Italije prešao u Fiorentinu, igrao je poslije i za Olympiakos da bi se 2018. vratio na Apenine i to u slavni Napoli…

“Da, igrao sam za tri kluba koji su, možemo reći, među 40-ak najboljih na svijetu. U Italiji sam baš uživao. Rekao bih da sam u Fiorentini, uz epizodu u Rostovu, igrao najbolji nogomet u karijeri. Mislim da sam tada bio neopravdano zanemaren od tadašnjeg izbornika Hrvatske Ante Čačića. Tada je Hrvatska imala velikih problema s lijevim bekovima, a on je bio uporan u nepozivanju mene. No, prihvatio sam to. Uživao sam u Fiorentini nakon koje sam prešao u Olympiakos s ciljem da igram Ligu prvaka”.

Hrvoje Milić u dresu Fiorentine (EXPA/ laPresse/ Marco Buccor)

U OLYMPIAKOSU ME DOČEKALA NEPRIJATELJSKA KLIMA, ALI ME ZATO KONTAKTIRAO GOSPODIN SARI

Međutim, epizoda u Pireju nije prošla najbolje…

“Tada me u Pireju dočekala neprijateljska klima. Tadašnji trener Besnik Hasi je inzistirao na meni, međutim, nije bio prihvaćen od navijača. Njegova epizoda u Olympiakosu je trajala kratko, kao i moja. Nakon Grčke, prešao sam u Napoli. Gospodin Sarri je kontaktirao mojeg agenta Tomu Ercega i pozvao me da se pridružim Napoliju na pola godine, nakon kojih smo trebali razgovarati o produžetku suradnje. No, kako je Sarrija angažirao Chelsea, tako je završila i moja epizoda u Napoliju”.

Uslijedila je polusezona u Crotoneu, a onda i prijelazak u posljednji Milićev klub u dosadašnjoj karijeri slavni iranski Esteghlal.

“Ljudi bi se iznenadili koliko Iranci vole nogomet i koliko su zaluđeni tim sportom. Esteghlal je jedan od top četiri, pet najjačih azijskih klubova. Iza sebe imaju 35 milijuna navijača, osvojili su dvije Azijske lige prvaka. U početku mi je to bilo novo i izazovno iskustvo. Mentalitet u Iranu je dosta drukčiji od našega, iako je liga kvalitetna, igrači su trkački i motorički jako dobri. Iranska je uz japansku sigurno najkvalitetnija liga Azije iako se u zadnje vrijeme i Saudijci dižu. U klub sam stigao na poziv Andree Stramaccionija, bivšeg trenera Intera. Na kraju mi je u Iranu bilo jako lijepo. Navijači su me obožavali. I danas me, godinu dana nakon odlaska iz kluba, obasipaju porukama, žele da se vratim. Ali, ne bih se vraćao. Prije svega zbog obitelji. Ne želim više biti odvojen od njih”.

OSIJEK BI MOGAO IZBORITI GRUPU EUROPE, ISTRA BI TREBALA FUNKCIONIRATI KAO LOKOMOTIVA, A HAJDUK JE GLAVNI KONKURENT DINAMU

U cijeloj priči zanimalo nas je Milićevo mišljenje o neposrednoj budućnosti tri njegova bivša kluba. Osijeku, Istri 1961 i Hajduku. Krenuli smo s matičnim klubom, Osijekom…

“Osijek je od ulaska mađarskih investitora značajno podignuo ljestvicu i očekivanja. Posljednje dvije sezone završili su u vrhu prvenstva i kupa, ali im se mora posložiti još dosta toga kako bi napravili korak više i osvojili trofej. Osijek uz Dinamo ima možda i najširi kadar, ali im, za razliku od Dinama i Hajduka, fale te ‘ekstra klase’ koje same mogu riješiti utakmice. Rekao bih da Osijek ima više ‘boraca’ i discipliniranih igrača, kakve Bjelica i preferira te, na kraju, pobjeđuje uz ‘tvrdu’ igru. Mislim da Osijek ove sezone neće doći do trofeja u HNL-u, ali u Europi bi mogli izboriti grupnu fazu natjecanja”.

Poznato je da je Istra 1961 ‘vječita’ deveta momčad HNL-a. Zanimljivo, u sezoni 2011./12., prvoj Milićevoj u žuto-zelenom dresu Istra je također završila deveta, ali se tada igrala Liga 16 te je bilo sedam lošije plasiranih momčadi u ligi. U drugoj Milićevoj sezoni na poluotoku, Istra 1961 je završila na sjajnom šestom mjestu…

“Istra se svake godine bori za ostanak i uvijek ostane u ligi. Svake godine promovira nekoliko novih mladih igrača. Mislim da bi Istra 1961 trebala biti kao Lokomotiva, da bi trebali više raditi na omladinskoj školi i proizvodnji vlastitih igrača. Mislim da to i njihovoj publici najviše smeta”.

Srecko Niketic/PIXSELL

A Hajduk?

“S Hajdukom je uvijek specifična situacija. Svake se sezone očekuju velike stvari, što često nije bilo realno. No, prošle je sezone Hajduk dokazao da može. Možda da je Dambrauskas od početka bio na klupi bi se sezona drukčije odvila. Hajduk je i ove sezone po meni najveći konkurent Dinamu iako je zagrebački klub i dalje glavni favorit za naslov. Prvenstvo je dugo, svaki će bod biti bitan, a Hajduk bi se svakako mogao do kraja prvenstva boriti za naslov. Vidjet ćemo kako će Bijeli proći protiv Vitorije. Neće biti lagano…”

SVAKA ČAST TORCIDI, ALI…

Ako pogledamo Milićev CV možemo zaključiti da je igrao u klubovima sa zaista fanatičnim navijačima. Hajduk, Djurgarden, Napoli, Olympiakos, Esteghlal… normalno pitanje koje se postavlja je:

Koji od tih klubova ima najfanatičnije navijače?

“Moram reći da su me u karijeri stvarno pratili klubovi sa zaista fanatičnim navijačima koji istinski žive za svoje klubove. Čiji su navijači najfanatičniji? Mi u Hrvatskoj znamo koliko ljudima u Dalmaciji i u Splitu znači Hajduk, ali što se tiče tog nekakvog ludila i privrženosti svojem klubu, ipak bih izdvojio navijače Napolija. Takva vrsta fanatizma može se možda doživjeti tek u latinskoj Americi. Od najmlađeg stanovnika do najstarije gospođe iz Napulja, oni jednostavno žive i dišu za taj klub. To je nešto fascinantno. U cijeloj toj priči nemojmo zaboraviti navijače Fiorentine koji su isto jako vatreni, ali ipak se ne mogu usporediti ne samo s navijačima Napolija, već ni s navijačima Djurgardena, Olympiakosa i, dakako, Hajduka”.

BILO JE UPITA IZ HNL-A

Za kraj zanimalo nas je koji su planovi Hrvoja Milića. Ima 33 godine, je li se umirovio ili…?

“Ne, još se nisam umirovio. Dobro se osjećam, sigurno mogu odigrati još dvije-tri sezone na vrhunskoj razini. Volio bih ih odraditi u Hrvatskoj ili negdje u okolici. Prije svega zbog obitelji. Stariji sin ubrzo će mi krenuti u školu, pokrenuo sam neke projekte u Hrvatskoj tako da bih volio tu i ostati. Treniram konstantno i stvarno se dobro osjećam”.

Je li bilo kakvih interesa iz HNL-a?

“Konkretnih ponuda nisam dobio, ali upita je bilo. Vidjet ćemo”, rekao nam je za kraj Milić koji se, kako kaže, jednoga dana vidi i u trenerskom poslu.

S obzirom na iskustvo koje je stekao u bogatoj i živopisnoj karijeri, sigurno bi imao što za prinijeti budućim nogometnim generacijama…