Garcia je pronašao logiku sastava, ali nije zaključao najboljih 11 za kraj sezone

Garcia gradi Hajduk oko nekoliko ključnih ljudi - Silića, Sigura, Krovinovića, Pukštasa i Livaje. Najvažnija je svakako promjena da se oko Livaje ponovno ponovno stvara sustav, a ne improvizacija. Kada Livaja ima širinu, kada oko sebe ima igrače koji mu otvaraju koridore ne mora glumiti 'desetku', centarfora i organizatora. Hajduk u takvoj konstelaciji snaga izgleda kao ozbiljna ekipa, više ne živi od nekadašnje priče 'Livaja će nešto smisliti, a ostali će gledati'. Da bi dobio takvu kemiju momčadi, Garcia više ne traži samo “najveća imena”, nego igrače koji njegovoj ideji daju smisao. Premda za susret s Goricom uigrava identičnu postavu koja je počela u Puli s Melnjakom na beku, generalno gledajući dolazimo do sastava koji se nameće kao najbolja jedanaestorica Hajduka za kraj sezone: Silić – Sigur, Marešić, Šarlija, Hrgović – Pajaziti, Krovinović – Brajković, Pukštas, Šego – Livaja. Objasnit ćemo i zašto.

Hrgović u prednosti na beku

Trenutačno je ovo postava koja nudi najviše logike, ravnoteže i funkcionalnosti. Na golu je Silić, jer je donio mir koji Hajduku treba u završnici sezone. Desno je Sigur, i tu više gotovo da nema rasprave. Daje trku, agresiju i disciplinu, a sve češće i konkretan doprinos prema naprijed. U sredini obrane najviše povjerenja pruža tandem Marešić – Šarlija. Šarlija je najmirniji i najčvršći u čitanju igre, dok Marešić donosi pokretljivost i agresivniji izlazak prema lopti. Jasno je da to nije savršen stoperski tandem, ali je u ovom trenutku najlogičniji koji Garcia ima na dispoziciji. Lijevo je dvojba između Hrgovića i Melnjaka, ali blaga prednost ide Hrgoviću kada je potpuno spreman. Garciji više odgovara Hrgović u ritmu i intenzitetu, bolje otvara lijevu stranu kada Hajduk želi igrati okomitije. Melnjak je ozbiljna opcija, vrlo korisna u nekim utakmicama, ali Hrgović ipak bolje odgovara ideji prve postave. U sredini terena toliko osporavani Krovinović ipak je neupitan. Ne igra savršeno svaku utakmicu, ali je i dalje igrač koji daje ritam. Kada igra na korektnoj razini, Hajduk izgleda povezano, a kada ga se 'uguši' cijela momčad postaje troma. Uz njega je Pajaziti, zato što daje više kontrole i balansa momčadi nego neka druga rješenja. Ispred njih je Pukštas, igrač koji daje ono što Hajduku kronično treba, a to je ulazak iz drugog plana, duel-igru i energiju. Pukštas napada prostor, konkretan je u šesnaestercu. Kada je Pukštas pravi, ni Livaja više nije 'izolirani otok'. Na krilima su Brajković i Šego, dva igrača koji 'šire teren', napadaju dubinu i rasterećuju Livaju.

Rebić nije automatski starter

To je razlog zbog kojeg Rebić, koliko god veliko ime bio, u ovom trenutku nije automatski starter. I dalje će Rebić biti važan, jer može riješiti utakmicu, promijeniti ritam i ponuditi individualnu kvalitetu koju malo tko ima. Ali u prvih 11 ne bi trebao igrati po staroj slavi, nego po tome koliko dobro 'leži' u rasporedu koji pak trenutno sugerira Šegu kao korisnijeg igrača za ravnotežu momčadi. I na kraju, na vrhu 'piramide' stoji Livaja. Hajdukova idealna postava počinje s Livajom i završava s Livajom. Sve ostalo je slaganje oko njega. Kada je Livaja izoliran, Hajduk je predvidljiv, a kada je okružen trkom, dubinom i podrškom iz drugog plana, momčad dobije 'zube'. Najvažniji Garcijin posao bio je pronaći odgovor na pitanje 'kako Livaju učiniti opasnim'. Po svemu sudeći, u završnici sezone je u tome uspio.

Momčad je evidentno posložena, ali to ne znači da nema dvojbi. Ima ih, i ponovit ćemo ih, Lijevi bek nije stopostotno zaključen, jedan stoper uvijek može ovisiti o protivniku i formi. Dalje, Rebić je igrač koji može ozbiljno uzdrmati hijerarhiju. Međutim, sva nabrojena pitanja normalne su trenerske korekcije. U ovom trenutku za Hajduk pravi luksuz koji nude širina kadra i brojnost kvalitetnih opcija.

Zato je odgovor s početka teksta sasvim jasan, Garcia je pronašao Hajdukovu najbolju postavu za kraj sezone, ali nije zaključao svih 11 mjesta. Zaključao je 'kostur momčadi' i jasan raspored.