A. LesičkiDalićevih 100: Izbornik koji je u tišini stvarao povijest, a čije ćemo rezultate cijeniti kada ih neće biti!
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 08.10.25. | 08:01
Nije se nametao revolucionarnim rješenjima već pristupom u kojem je izvukao najbolje od onih najboljih. Gradio je tu priču na istim temeljima na kojima je gradi i danas, 99 utakmica kasnije. Poštuje zakonitosti i nepisana pravila, honorira minuli rad i motivira. Daje ruku spasa kada bi je rijetko tko dao
Malo tko, a vjerojatno ni on sam, nije mogao naslutiti onog jutra u aerodromskoj zgradi uoči leta za Kijev da će Zlatko Dalić postati simbol jednog vremena, čovjek koji će Hrvatskoj podariti najviše veselja u njezinoj sportskoj povijesti. Bio je tada tek zamjena u neizvjesnom trenutku, instant rješenje, trener s mirnim pogledom i nogometnim koferom punim iskustva s Bliskog istoka. Danas – on je ime i prezime nogometne epohe, nacionalni simbol i figura koja nadilazi rezultat.
Kada je sjeo na klupu Vatrenih, nije obećavao ni čuda ni revolucije. Obećao je rad i poštenje. Govorio jednostavno, ljudski, i tako osvojio one koje je trebao – svlačionicu. A to je u Hrvatskoj oduvijek bilo važnije od pressica, funkcija i naslovnica. Nosili su ga tada Kramarićeva dva gola u Kijevu, prenijeli ga preko Grčke do Rusije – i dalje je sve, kako to život i sport znaju napisati, postalo legenda. Pola milijuna ljudi na dočeku u Zagrebu, suze, pjesme, zastave. Dan kada se činilo da Hrvatska ima srce veće od svijeta.
Iako se kasnije Davor Šuker pravdao po Maksimiru da Dalić nije bio njegov izbor već da su ga pritisnuli članovi IO HNS-a, kasnije se bivši predsjednik priključio onima koji su nametali svoju ulogu kao ključnu u izboru. Jer, svijet više od svega voli pobjednike. A Zlatko Dalić je velik pobjednik. Ima svoj stil, svoj način komunikacije i usađene vrijednosti koje redovito proklamira. Za neke je junak nacije, drugima ne pašu njegove rečenice, ali još se nije rodio onaj koji bi svima ugodio. Uostalom, Dalić je takav od prvog dana i njegova uvjerenja zapravo i nemaju veze s njegovim poslom u kojem je - najbolji.
O ljetu 2018. toliko toga je napisano, a nikada neće biti dovoljno... Jednostavno, sve poklopilo. Jaka generacija gladna velikog rezultata i izbornik koji je prepoznao trenutak. Nije se nametao revolucionarnim rješenjima već pristupom u kojem je izvukao najbolje od onih najboljih. Gradio je tu priču na istim temeljima na kojima je gradi i danas, 99 utakmica kasnije. Poštuje zakonitosti i nepisana pravila, honorira minuli rad i motivira.
Daje ruku spasa kada bi je rijetko tko dao, kao što je bio slučaj s Perišićem, a vraća mu se s kamatama. Pa i ta nedavna priča oko Luke Sučića je najbolji lakmus Dalićeva “modus operandi”. Maknuo ga je jer je prešao granicu koju je Dalić crtao godinama. Nije mu zabranio da ode iz reprezentacije, ali mu je jasno rekao što misli i dao mu izbor... I danas, kada vjerojatno nitko ne bi vratio Sučića jer mu je klupska situacija sve samo ne blistava - Zlatko Dalić mu je u ponedjeljak ponudio tu ruku spasa i na mala vrata ga vratio u okrilje Vatrenih.
Zlatko Dalić – trener koji je došao tiho, a ušao u legendu. Čovjek koji se nije odrekao svojih vrijednosti ni kad su na stolu bili kineski milijuni. U vremenu kad mnogi odlaze zbog lake zarade, on je ostao zbog teških trenutaka. Jer znao je – reprezentacija nije posao, to je čast. A čast ne nosi cifru. Nema cijenu. Njegova vjera, obitelj, poštenje i poniznost bili su često kamen spoticanja za one kojima smeta stabilnost, ali upravo su te vrline bile temelj njegovih uspjeha.
Izbornikovo obraćanje igračima prije produžetaka protiv Engleza na Lužnjikiju, 11. srpnja 2018. godine. Foto: REUTERS/Christian HartmannI nakon Rusije je nastavio svoju priču s Vatrenima. Odlazili su veterani, opraštale se institucije HR nogometa ali nije se dao. Gradio je novu priču na starim temeljima. Luka je ostao, Perija je bio tu... Došli su novi momci, gladni uspjeha a dočekao ih je stari izbornik bogatiji za veliko iskustvo. Bio je na Euru 2021., toj organizacijskoj besmislici koja se igrala širom Europe u prilično napeto vrijeme. I tu je bio na rubu odlaska. Ostao je.
Sjećamo se Rusije na Poljudu, Sosinog centaršuta i autogola Kudrajšova koji nas je poslao u Katar. I suza Zlatka Dalića. Nije se mogao suzdržati. Sjeo je na klupu, borio se sam sa sobom a onda je krenulo...
“Ne plačem baš puno, ali ovo je jedan od najljepših trenutaka u životu”, priznao je Dalić čiji su kritičari bili na štihu nakon Eura, ali uspio je osoviti brod...
“Kada je sve dobro, igrači su najzaslužniji. Kada ne valja, onda je kriv izbornik. Uvijek je to tako”, govorio je Dalić koji je od Rusije do Dohe afirmirao nekoliko imena koji će biti jaka snaga Hrvatske u godinama koje su dolazile. Stvorio je kemiju između senatora i mlađe garde, kemiju koja se najbolje osjetila u Ligi nacija i ovim kvalifikacijama.
Kultno slavlje na ulicama glavnog grada nakon osvojenog drugog mjesta na SP-u 2018. u Rusiji, srpanj 2018. godine. Foto: REUTERS/Antonio Bronic
Četiri godine kasnije, mjesto sreće bio je Katar, gdje je Hrvatska osvojila treće mjesto. Foto: REUTERS/Peter CziborraU Kataru je potvrdio ono što se činilo nemogućim – da priča iz Rusije nije bila slučajnost. Hrvatska je pod njegovim vodstvom izgledala poput male vojske silnog karaktera. U Rotterdamu je stigao još jedan finale, još jedno “skoro”, još jedan "umalo" ali i potvrda da Vatreni više ne sanjaju svjetske scene — oni su njihov sastavni dio.
Malo je nedostajalo da Hrvatska ponovno ode do finalnog turnira Lige nacija, ali to je ionako bila predigra za ove kvalifikacije u kojima Hrvatska suvereno korača prema Americi. Rekli bi da će sljedeće ljeto biti posljednji ples Zlatka Dalića na klupi Vatrenih, ali to smo mislili nakon Eura 2021., pa nakon Katra i Rotterdama.
Slavlje izbornika i kapetana Modrića nakon kultne, veličanstvene pobjede protiv Brazila. Foto: REUTERS/Dylan MartinezZlatko Dalić ušao je na mala vrata, a izašao kao jedini s tri znamenke. U zemlji koja voli sumnjati u svoje heroje, on je dokazao da ni skromnost ni tišina nisu prepreka veličini. Hrvatska pod njim postala je naviknuta na čudo – pa danas mislimo da je normalno biti drugi i treći na svijetu, nadigravati Brazil i Englesku, uzimati mjeru Francuskoj... Ali to je sve samo nije normalno. To je povijest.
I kad jednom padnemo u prosjek, shvatit ćemo. Shvatit ćemo da je bio privilegij živjeti, gledati i navijati za reprezentaciju u vrijeme kad je Zlatko Dalić vodio Hrvatsku. U vrijeme kada su Luka, Perišić, Krama i Broz kročili svjetskim pozornicama i u vrijeme njihova dirigenta Zlatka Dalića, čovjeka koji je znao da sve velike stvari počinju - tiho. Ali, tako to već obično bude u našem malom sokaku; tek s odmakom postajemo svjesni svoje veličine. A do tada sve uzimamo zdravo za gotovo i sve shvatimo kada prođe...
