Poraz kao pobjeda vizije i karaktera: Kako je Bilić sačuvao ugled i posao s temeljima novih Vatrenih

Nakon Španjolske možemo jasno konstatirati, ovo nije bio alibi-poraz, već taktički i karakterni iskorak. Nadasve karakterni. Pritom je razvidno zašto je ova utakmica pobjeda dugoročnog procesa. Naslijediti Zlatka Dalića, najuspješnijeg izbornika u povijesti hrvatskog nogometa, zadatak je koji može slomiti i najjače. Reprezentacija je godinama počivala na kultu Dalićeve uspješnosti, veteranskoj jezgri i posjedu lopte koji je kontrolirao ritam turnirskih utakmica. Međutim, smjena generacija bila je neizbježna. Bilić je preuzeo momčad u najosjetljivijem trenutku, kada su očekivanja javnosti i dalje ostala na razini osvajača medalja, dok je realnost rostera zahtijevala nastavak tranzicijskog reza kojeg je započeo prethodnik. Uoči dvoboja sa Španjolcima pritisak je bio na vrhuncu zbog povijesnog poraza od Engleza, te sedmice (0-7) koja će kontinuirano pratiti Bilićevu izborničku karijeru. Eventualni debakl ili bezidejna igra sa La Rojom na Poljudu mogli su Bilićev projekt ugasiti prije nego što je zapravo i počeo. Međutim, umjesto straha i povlačenja u bunker, Bilić je ponudio hrabrost. Na momčad je prenio onaj gard 'splitskog mangupa' , ali mora se istaknuti, ono što je spasilo Bilićev ugled, a moguće i posao, nije bila puka sreća, već jasna taktička evolucija.

Moderna Hrvatska može raditi u miru

Protiv tehnički najdominantnije nacije na svijetu, protiv svjetskog prvaka Hrvatska nije pokušavala igrati igru u kojoj su Španjolci neprikosnoveni. Umjesto jalovog čuvanja lopte, vidjeli smo obrise moderne, trkački moćne i okomite momčadi. Pogotovo u prvom dijelu dok je bilo snage za visoki ritam utakmice. Bilić je implementirao mehanizme modernog presinga, Hrvatska je izlazila visoko, preuzimala rizik i tjerala Španjolce na greške u opasnim zonama. Tranzicija po osvojenoj lopti bila je brza i direktna. Iako je taj rizik u konačnici ostavio prostora koji je suparnik znao kazniti, vidjelo se ono što se dugo čekalo, sustav koji ne ovisi isključivo o individualnoj genijalnosti pojedinca, već o momčadskoj uigranosti. Gubitak bodova na kraju je posljedica "dječjih bolesti", dijelom i manjka kvalitete protiv nesporno jačeg suparnika, ali Hrvatska je Španjolcima bila ravnopravni protivnik, a ne sparing partner kao protiv Engleza.

Jedan od dobitaka ovog poraza je potpuna integracija mladih igrača koji su pokazali da se mogu nositi s najvišim intenzitetom europskog nogometa. Mladost je uz sve svoje pogreške donijela prijeko potrebnu agresivnost, drskost i motoriku. Nije bilo respekta prema španjolskim zvijezdama. Greške koje su radili bile su greške iz hrabrosti, a to je nešto što svaki navijač može i mora tolerirati. Uz to, Bilić je dobio ajsni 'kostu reprezentacije' za nadolazeće utakmice.

Zašto je ovaj poraz korak naprijed? Zato što je demistificirao trenutni status reprezentacije i postavio zdrave temelje za budućnost. Navijači su prepoznali energiju i trud, isprativši momčad bez zvižduka, a pritom su vidjeli i smislen plan Bilićevog stožera. Izbornik je ovim pristupom kupio ono najvrednije u modernom nogometu - vrijeme. Pokazao je da nije došao samo "odraditi" posao, već izgraditi novu Hrvatsku. Rezultat će u ovakvim tranzicijskim fazama ponekad patiti, ali identitet koji se počeo stvarati na utakmici protiv Španjolske jamstvo je da reprezentacija nije upala u prosječnost.

Ova utakmica nije bila kraj nadanja, već prvi pravi, radni dan nove hrvatske nogometne ere. Temelji su udareni u porazu koji vrijedi više od mnogih alibi-pobjeda. Hrvatska je s Bilićem treća u skupini Lige nacija, ima još dvije utakmice da bi osigurala ostanak u elitnoj grupi. U konačnici, takav se rezultat primarno i očekivao, ali na kraju je jako važan i način na koji se cilj ostvari. Bilić je prošao skupo školovanje, živio na rubu, ali uspio je ostati na nogama. Koliko god mu je bilo teško doći u Split nakon debakla s Englezima, toliko je Split iz njega izvukao emociju i dišpet. Može se, ima se, nije Bilić 'za penziju'. Ima u njemu još 'vatre'.