T. NičotaHrvatska je brand koji je teško 'ubiti'!
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 3min | sri. 07.10.26. | 08:00
Vatreni nisu pobijedili svjetske prvake, nisu uzeli niti bod i još uvijek im 'visi' ostanak u A skupini Lige nacija. Ali, pokazali su da u njima još ima vatre. I da imaju podršku
Hrvatska si ne smije dopustiti da počne slaviti poraze. Ugled koji je reprezentacija godinama, desetljećima stjecala doveo nas je do toga da uvijek očekujemo pobjede, da se uvijek nadamo medaljama. Je li realno ili nije, to je druga priča, ali kako god, porazi ne smiju postati nešto normalno, ne smijemo upasti u zamku da nakon ijednog poraza budemo sretni i zadovoljni. No, ovaj poljudski poraz od Španjolaca (1-2), od svjetskih prvaka koji melju sve pred sobom, doživljen je ipak u jednom drugom kontekstu. I može biti iznimka, nakon svega što se događalo prethodnih dana.
Ostat će tuga što nismo osvojili barem bod, jer smo ga zaslužili, što smo pokleknuli u zadnjim minutama. Kad se sve zbroji, imamo i dalje tri boda, Španjolci i Englezi, 'monstrumi', kako ih je nazvao Slaven Bilić daleko su odmaglili, a nama još uvijek 'visi' ostanak u A skupini Lige nacija. Gdje ipak pripadamo i gdje smo naviknuli biti. Međutim, Hrvatska je na Poljudu ipak ostvarila jednu pobjedu, pobijedila je - sebe! Svoje demone, svoje dvojbe, sumnje. Pobijedila je sve one teoretičare zavjera i tko zna čega, koji su nakon 0-7 na Rujevici ispuzali iz rupa, one koji su u sve to umiješali politiku, razne druge interese. Jer da, pitali smo se kako će izgledati taj poljudski sraz. Hoće li ono što je trebalo biti spektakl postati konačno zgarište jedne sjajne generacije? Hoćemo li svjedočiti najkraćem izborničkom mandatu u našoj povijesti i hoće li, što je jednako bitno, navijači okrenuti palac dolje. Svjesni smo i sami kako znamo biti oštri, bijesni, s koliko gorčine dočekivati vlastite padove.
Ali ne. Unatoč porazu, unatoč tome što smo zaslužili više i nismo, bodovno, dobili ništa, izašli smo iz ovog ciklusa ipak s jednim velikim dobitkom. Hrvatska je pokazala da je i dalje veliki brand, koji je teško 'ubiti'. Od atmosfere na ulicama Splita prije početka susreta, koja nije bila onako euforična kao što smo znali gledati, ali koja je bila poticajna. Optimistična i bučna. Pa do tribina Poljuda, koje su bodrile, gurale Vatrene i kad nije išlo, koje nisu okrenule leđa. A izbornik i igrači to su vratili fanatizmom, energijom, pristupom, kakav im je nedostajao u prijašnjim dvobojima. Na službenom autobusu Vatrenih jasno piše: 'Hrvatska, najbolja kad je najteže!' I baš je bilo tako, kad smo bili na koračić do ponora, kad je nedostajao samo jedan 'čavao u lijes', oni su znali pronaći izlaz. I još jednom potvrditi baš tu rečenicu s autobusa, da se uvijek dignemo kad nam već odbrojavaju. Bilo je bitno pokazati da smo živi, da u nama još ima vatre, to smo i pokazali. Zajedno s navijačima!
I, to je dio tog branda, to je DNK hrvatske reprezentacije. Rezultatski padovi, pogotovo kad završi jedna uspješna era, a ova Dalićeva bila je najuspješnija u povijesti, normalni su i većima od nas. Ostali smo nakon prve jesenske Bilićeve akcije još uvijek s mnogo upitnika iznad glava, svjesni da više nismo momčad, koja s najjačima može kontinuirano igrati dobro i pobjeđivati. Ali ipak, na kraju svega, nismo izgubili 'ono naše', nismo izgubili taj inat, tu formulu za dizanje iz 'mrtvih'. Što će dalje biti, kako ćemo izgledati u studenome, možemo li opet iznenaditi Engleze na Wembleyju, Čehe moramo pobijediti u Osijeku, to je nedvojbeno. Kao što je nedvojbeno da tih 0-7 s Rujevice i onih 1-4 iz Seville ne smijemo zaboraviti, nego na njima učiti. I na krilima ove splitske noći, koja je ponudila više pozitive nego negative, graditi novu priču. Novi uzlet! Imamo to u sebi, još uvijek.