Izbornik

Sada, na kraju, najlakše je pisati o brojevima. Pobjedama, remijima i porazima, zabijenim pogocima i – što je posebno moderno – kreiranim velikim prilikama. Naravno, to će se uvijek uzeti kao argument kada se može pozitivno iskoristi, u suprotnom se na to odmahuje rukom. Sve već viđeno. No, ono što u reprezentaciji i oko nje nismo vidjeli do dolaska Zlatka Dalića bio je taj jedan kult nedodirljivosti. Nijedno strano tijelo nije se moglo približiti reprezentaciji, baš kao što se jako pazilo da ništa iz 'kuće' ne procuri u javnost. Bila je reprezentacija 'jaka' i prije, ali Dalić, Kustić i ostatak društva su je na neki način učinili nedostižnom i neuhvatljivom. Na trenutke čak i malo pretjerano.

Ali, igračima je to odgovaralo. I za razliku od nekih prošlih vremena, u reprezentaciji se sada točno znao upravljački red i hijerarhija. Pa čak i ako si Luka Modrić. Preko onih koji su iznad njega – čak ni on nije mogao ići. I zato je sve štimalo.

Zlatko Dalić je došao u reprezentaciju kao vatrogasac. Kad bismo ga morali usporediti s nekom sportskom ulogom, bila bi to ona iz američkog nogometa: specijalni timovi, kicker (udarač). Onaj od kojeg očekuješ da ti donese tri boda kada je napad, na neki način, već izgubljen. Dakako, kicker nije onaj koji izgubi previše vremena dijeleći autograme nakon utakmice, nije baš ni da se mogu njihovi posteri vidjeti u dječjim sobama, a povrh svega im ni ugovori nisu baš neki za pasti na stražnjicu. Ali, hrvatski kicker, onaj koji je došao 'ukrasti' par bodova u utakmicama koje su unaprijed bile otpisane, pretvorio se u lice franšize.

Da se razumijemo, Luka je bio najbolji igrač, najveća zvijezda i nešto najbolje što je Hrvatska ikada imala. Ali, Zlatko Dalić je bio lice ove reprezentacije. Njegove reprezentacije. Možda čak i više nego Modrićeve.

Pogreške i krivi potezi? Njih more. I to ne Jadransko, već neko more puno veće. Ali, pravovremeno reagiranje, konkretne i jasne odluke, rezanje kad je to bilo potrebno, odnosno okret glave u drugom smjeru kada se to moralo napraviti... Ne more, Pacifik!

Iako, na kraju, bio netko Zlatko Dalić, tko je s vremenom postao sinonim za otpor u Hrvatskoj, ili pak neki prolazni trener (ili izbornik) kojeg vrijeme brzo pojede, uspješnost mandata svih koji su imali prilike nekoga trenirati na kraju se svede na istu stvar: gdje je momčad bila kada si ju preuzeo i gdje je kada si ju ostavio? I kako si to napravio?

A Dalićeva priča je čudesna. I nećemo sada reći filmska samo jer nam to paše za potrebe teksta, već je to zaista tako.

Hrvatska je te 2017. protiv Ukrajine bila veliki autsajder. Autsajder do te mjere da se tražio netko tko će izgubiti utakmicu, ali da mu se reputacija neće pretjerano srušiti. Što je Dalić napravio? Osim što je upao u avion tako da mu se dvaput provjeravala karta i ono što piše na njoj, Luku Modrića je 'dignuo' na desetku, Kramarića je 'bacio' desno, dok je Vrsaljko zaigrao kao lijevi, a Vida kao desni dek. Konopljanka i Jarmolenko bili su neutralizirani, a Ukrajina izgubljena. Vjerojatno joj ni Ševčenko, koji je tada bio na klupi, ne bi pomogao da je bio na svojem vrhuncu. Hrvatska je bila pragmatična, pametna i – nova. Dalićeva. I već tu se vratila vjera.

Uslijedila je Grčka, zatim i nekoliko prijateljskih utakmica koje su poslužile za slaganje mozaika, nakon čega je na red stigla Rusija. Tu priču znate...

Hrvatska je, dakle, kad je došao Zlatko Dalić, strahovala od Ukrajine. Ukrajine kojoj je u napadu igrao Garmaš (bivši igrač Osijeka) i kojoj je kapetan bio Rotan, neupitno kvalitetan igrač, ali isto tako netko tko je par mjeseci nakon tog ogleda prešao kao slobodan igrač iz Dnjipra u Slaviju Prag. Hrvatska je danas, dan nakon što je otišao Zlatko Dalić, reprezentacija s dva osvojena odličja na svjetskim prvenstvima, reprezentacija koja je u finalu Lige nacija izgubila tek nakon jedanaesteraca i reprezentacija koja je 'držala banku' Portugalu veći dio utakmice. Portugalu kojeg predvode Cristiano Ronaldo, Bruno Fernandes, Vitinha, Pedro Neto, Joao Neves, Ruben Dias...

Premda su neki očekivali da će poput Jordana Belforta reći 'jeb*no ne odlazim', Dalić je, baš kako se to i očekivalo od njega, skromno i mirno, bez ikakve želje za lovorikama i crvenim tepisima, odlučio povući. A zaslužio je sve, čak i više od toga.

Što mu slijedi? Naravno da odgovor na to pitanje zasad ima samo on, ali vjerojatno će svoj put nastaviti na Bliskom istoku. Spominje se novi izbornički posao i novac kojeg je nemoguće odbiti. I upravo zbog toga njegova odluka da baš sada ode iz 'svoje' reprezentacije, složit će se svi, ima još više smisla.

Došao je kao netko tko je trebao biti prijelazno rješenje, čovjek s ciljem da ugasi vatru, a na kraju je Vatrene rasplamsao do tri odličja u devet godina. Najveći? Bez ikakve sumnje. Kad se kaže Luka, zna se na koga se misli, baš kao što kad se kaže izbornik, pa bio to sutra Slaven Bilić, Ivica Olić ili netko sasvim treći, opet će znati na koga će se misliti. Na Zlatka Dalića. Oprostiti se porazom, a otići kao pobjednik... Ustati, nakloniti se i zahvaliti. To je sve što možemo napraviti. I to smo spremni napraviti ne 111 puta koliko je utakmica odradio na klupi Hrvatske, već minimalno da se toj brojci doda još jedna jedinica. To je najmanje što je Izbornik zaslužio.