T. NičotaŠokantan kraj jedne ere. Dugo ćemo pamtiti suze u Torontu, a onda ćemo ustati i reći: 'Hvala vam!'
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 03.07.26. | 04:05
Zamišljali smo i željeli drugačije oproštaje, drugačiji kraj za Modrića, Perišića, Kramarića. Možda i Dalića... Nažalost, bajke u stvarnom životu nemaju sretan kraj. Ali, nakon svega ipak ostaje uspjeh, rezultat. I jak temelj za jednu novu Hrvatsku!
Možda ne boli kao onaj Beč 2008., negdje je u rangu onog isto Portugala s Eura 2016. Ali, boli i boljet će, dugo ćemo se sjećati ovih suza iz Toronta, jer, ova je utakmica imala drukčiju težinu, drukčiju pozadinu. Tada smo, tih godina, znali da bi se negdje moglo i moralo vratiti, da će Modrić i društvo naplatiti taj inat, tu želju, da će negdje ta kvaliteta donijeti velike stvari. A sad... Sad, nažalost, znamo da je ovo kraj. Ovo je kraj, šokantan kraj jedne ere, jedne generacije, koja je napravila velike stvari, donijela nam toliko veselja i uspjeha. Kraj generacije koja je promijenila povijest, koja je hrvatski nogomet debelo zaokružila na karti svijeta. Dobro, mijenjala se ta generacija kroz godine, neki su već odavno otišli, došli novi, ali nakon Toronta ipak će sve biti potpuno drugačije. Jer, odlazi iz reprezentativnog dresa Luka Modrić, odlazi, barem očekujemo takav epilog, Ivan Perišić, pitanje je hoćemo li više u 'kockastom' gledati Andreja Kramarića, Antu Budimira... Mateo Kovačić bio je izvan sebe nakon utakmice, uplakan i razočaran, tko zna što se njemu mota po glavi. I Zlatko Dalić, naravno, iako odmah nakon utakmice nije to spomenuo, sve se više govori da je i njemu ovo bila zadnja!
Znali smo i prije da će s Portugalom biti teško, da bi ovo mogla biti oproštaljka, ali zar je baš trebalo biti ovako? Zar se moralo dogoditi baš sve ono što se dogodilo? I poništeni golovi, njih čak tri, jedan u zadnjim sekundama, i propuštene šanse i 'lagani', granični kazneni udarac i vratnica... I neke naše greške, koje su se na to 'navukle'. Nažalost, u stvarnom životu bajke uglavnom nemaju sretan kraj, naprotiv, često, vrlo često završavaju upravo ovako. Šokantno i tužno. Negdje u našim željama bio je zamišljen drugačiji scenarij, barem malo manje bolan i težak. Trajat će taj nemir, proganjati nas osjećaj da smo imali Portugal na konopcima, da smo u rukama imali prolaz. I još jednu senzaciju! Proklinjat ćemo suca, promašaje, te greške, proklinjat ćemo sreću i nepravdu, raspravljati 'što bi bilo kad bi bilo', ali na kraju priče ipak moramo ustati i zapljeskati. I reći: 'Hvala vam!'
.jpg.webp)
Hvala dečki na svemu što ste nam priuštili ovih zadnjih osam godina, od Rusije do Amerike (i Kanade). Ušli ste u besmrtnost već odavno, to se ne može obrisati i to će biti teško nadmašiti. Uživali smo, guštali, stasale su na njima nove generacije igrača, djeca su imala nove idole, ta su djeca naučila kako je teško gubiti, naučila su i kako se iz poraza ponovno dići, naučila da je sve moguće, da ako želiš, ako si uporan, prkosan, da možeš tamo gdje nitko nije vjerovao da možeš doći. Neki odlaze, Hrvatska reprezentacija ostaje i treba je dalje čuvati, graditi nove senzacije, nove čarobne trenutke, na tom temelju. Ne samo na ovih osam, već svih ovih 30 i nešto godina!
Pamtit ćemo suze iz Toronta, ali jednog dana i zaboraviti taj poraz, proći će gorčina, tuga. I na kraju filma pamtit ćemo jednu sjajnu eru, u kojoj je veselja bilo više nego suza, medalja više nego razočaranja, uspjeha više nego što su ih mnoge nogometne velesile mogle i zamisliti! I neka te suze iz Toronta budu početak opet nečega, što će se jednog dana opet negdje vratiti. S nekim drugim dečkima u glavnim ulogama, s nekim drugima, koji su zbog Modrića, Perišića, Kramarića, Dalića... naučili kako igra i pobjeđuje Hrvatska! I kako opet može biti svjetski vrh...