.jpg.webp)
A. LesičkiIz Alexandrije u osvetu: Vrijeme je da Portugal konačno padne!
Vrijeme Čitanja: 3min | pon. 29.06.26. | 08:01
Prošli su skupinu bez drame, ali prava priča tek počinje — Portugal nosi uspomene, ali i priliku da Hrvatska konačno okrene povijest u svoju korist.
Slobodan dan. Tako ga zovu, iako u nogometu sloboda uvijek dolazi s fusnotom. Jer i kad nema treninga, ima savjesti. U hotelskom fitnessu u Alexandriji. Svaki sa svojim programom, svaki sa svojim mislima i izazovima. “Day off” je, zapravo, tek drukčiji oblik obaveze.
Jedini koji je tog dana imao zakazan nastup bio je izbornik. Zlatko Dalić, pred mikrofonima, posljednji put u gradu koji je bio njihova baza, njihov mali svijet tijekom Mundijala. Grad koji će uskoro postati samo uspomena u kalendaru putovanja.
Još malo Alexandrije — ponedjeljak, utorak prijepodne — a onda karavana kreće dalje. Toronto. Pa, ako se snovi ne postide stvarnosti, Dallas. Los Angeles. Opet Dallas. I na kraju — 19. — New Jersey. Nogometni cirkus seli se kao romska čerga, a mi se usuđujemo vjerovati. Jer što zna želja što je nemoguće?
Vrijeme je da vjerujemo. Ne zbog parole, nego zbog činjenica. Hrvatska je još uvijek tu. Živa. Šest bodova u skupini — točno onako kako smo zamišljali. Nokaut faza — prostor gdje se pišu priče koje se pamte ili zaboravljaju u tišini.
Ali prije svega — Portugal.
Stari dužnici. Euro u Francuskoj, prije deset godina. Igrali smo tada nogomet koji je imao ukus pobjede. Padali su Turska, Španjolska, Češka se izvukla penalom u zadnjoj minuti. Govorili su da Hrvatska izgleda najbolje na turniru. Portugal? Tri remija i prolaz na mala vrata.
A onda Lens. 117. minuta. Quaresma. Jedan trenutak, jedna lopta, jedan naklon glavom — i sve se raspalo. Prije toga Perišić, blizu. Kontra, Subašić brani Ronaldu, ali lopta ima svoju volju. I tada — kraj. Portugal je otišao po naslov, Hrvatska kući.
Ne leže nam. To je ona rečenica koju statistika šapće, a navijač pokušava nadglasati. Ili ignorirati. Pobijedili smo ih jednom, prije dvije godine, kod njih. 2-1. Ali prije toga — porazi, Liga nacija, Euro… Na Svjetskom prvenstvu još se nismo sreli. Možda je baš to znak.
Toronto će dati odgovor.
Ni Portugal nije savršen. Daleko od toga. Govore da je Ronaldo postao više teret nego prednost, ali legenda se ne dira — ona se poštuje. Remi s Kongom, pet komada Uzbekistanu, nula s Kolumbijom. Solidno, ali ne zastrašujuće. Nisu brzi, ali su moćni u centrali. Tamo će se lomiti utakmica.
Ako im tamo pariramo — imamo šansu.
Trebat će nam Modrić. Onaj Modrić koji ne igra nogomet, nego ga dirigira. Kao protiv Gane. Trebat će Perišić, radnik na beku i umjetnik u trećoj trećini. Možda i jedan bljesak Baturine. Pokazao nam je da može.
U Philadelphiji smo dobili Vlašića. Napokon onu verziju koju čekamo — onu koja ne pita može li, nego pokazuje da može.
Obrana? Bit će na kušnji. Ali sve izgleda lakše kad iza stoji Livaković. On ne brani — on spašava. Drži Hrvatsku na površini. A nokaut faza je njegovo prirodno stanište.
I još dvojica. Gvardiol i Kovačić. Glava hoće, tijelo kasni. Pauze su ostavile trag, ritam se traži. Kovačić je protiv Gane bio tu, Gvardiol u završnici. Ako dođu na svoju razinu — Hrvatska dolazi bliže. Prokleto blizu.
I osmini finala. I osveti.
Za Francusku. Za Ligu nacija. Za sve one utakmice koje su otišle na njihovu stranu.
Ne leže nam, kažu. Možda.
Ali jednom mora doći dan kad Hrvatska dobije veliku utakmicu protiv Ronalda i društva.
Možda baš u Torontu. Na njegovu oproštajnom partyju!