I. SučićDi si bio '86.?
Vrijeme Čitanja: 5min | ned. 12.07.26. | 15:15
Najpozatiji i najbolji pogoci u povijesti nogometa i četvrtfinale koje je postalo poznatije od finala. I od kojeg se Englezi sve do danas nisu oporavili...
Kad je nešto manje od pet milijardi ljudi, koliko je svijet tada brojao svojih stanovnika, 1. siječnja 1986. godine u ponoć uzviknulo „Sretna nova godina“, vjerojatno nitko nije mogao ni pomisliti da će se u narednih 365 dana dogoditi toliko stvari da će se o 1986. pričati 'kao da je bila jučer' i 40 godina kasnije. Doduše, zanimljivo je da je danas na svijetu 5,7 milijardi mlađih od 40 godina, ali onih preostalih 2,6 milijardi ljudi ipak će moći bez problema reći gdje su bili kada se dogodila Černobilska katastrofa, kada je eksplodirao Challenger samo 73 sekunde nakon što je poletio i odakle su pratili prolazak Halleyjeva kometa pokraj Zemlje, nečega što se opet očekuje tek 2061. godine. Ta '86. često se spominje i u Hollywoodu, ipak su tada svjetlo dana ugledali bezvremenski hitovi poput Top Guna i Aliena, dok je u popularnoj kulturi ta godina ostala upamćena po Madonni i pjesmi 'Papa don't preach'. Kako samo vrijeme leti.
No, ta 1986. ostala je zapamćena i po još jednom važnom događaju. I to ne samo sportskom, već i kulturološkom. Te se godine igralo Svjetsko prvenstvo u Meksiku, Italija je imala plan obraniti naslov osvojen četiri godine ranije u Španjolskoj, ali već im je u osmini finala Platini s Francuskom uručio jednosmjernu avionsku kartu za Rim. Te su godine Francuzi osvojili broncu, ali ne pamti se s tog prvenstva Francuska i njezino izbacivanje Talijana i Brazilaca, ne pamti se čak ni finale između Argentine i Zapadne Njemačke, baš kao što se ne pamte ni lagano obračunavanje Argentinaca u polufinalu s Belgijcima.
Pamti se samo Azteca, 'Božja ruka' pa pogodak stoljeća. Nevjerojatnih 115 tisuća gledatelja. I plač Engleza.
I Maradona.
Četrdeset godina kasnije, nogomet više nema tu emociju kao nekada. Pogotovo ne ovaj nogomet koji gledamo sada, u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Kvaliteta je svakako bolja, tehnika je na višoj razini, atletika i analitika neusporedivo. A i pravilnika ima više nego ikad. Ali, emocija, čar, esencija igre... To je u zaleđu. Kojeg je označio VAR. I nikad se više nije vratila iz njega.
No, polufinale će ponuditi utakmice kakve svi, ali baš svi nogometni fanatici žele gledati. Najbolji protiv najboljih. Onako kako bi polufinale Svjetskog prvenstva i trebalo izgledati. Francuska, Engleska, Argentina i Španjolska. Eventualno da je bilo negdje još ubaciti Brazil, ali nije baš da će nas to natjerati da lijemo suze. Njihov šampionski gen vjerojatno i danas uživa u sushiju i sakama u Južnoj Koreji i Japanu. I odbija se vratiti kući.
Iako je ogled Francuske i Španjolske klasik, ipak je okršaj Engleza i Argentinaca nešto što svi jedva čekaju vidjeti. Gledati Messija, a prisjetiti se Maradone, uživati u potezima Kanea, a zamišljati ga uparenog s Linekerom u vrhu napada... Bit će to utakmica svih utakmica. U kojoj je ulog golem kod jednih i kod drugih, samo što Englezi imaju jedan ekstra začin – gorčinu. I pamćenje poput slona kad su ovakve stvari u pitanju.
I to ne samo gorčinu zbog te '86. i prvog pogotka na utakmici, takozvane Božje ruke, kada je Diego Armando Maradona prevario cijeli svijet pa rukom prebacio Shiltona i doveo Gaučose u vodstvo. Pred očima nam je Terry Fenwick i njegovi luđački prosvjedi, pred očima nam je Glen Hoddle i njegovo lupanje po ruci, ali pred očima nam je i Diego Armando Maradona, s podignutim hlačicama, spuštenim štucnama, dresom koji je imao V-izrez i narukvicom oko ruke. Priznati da je napravio nešto što nije u skladu s pravilima? Budimo ozbiljni. A kao da mu je bilo prvi put...
Argentina – Engleska 2-1
Strijelci: 1-0 Maradona (51.), 2-0 Maradona (55.), 2-1 Lineker (81.)
Stadion: Azteca (Meksiko), gledatelja: 114,580.
Glavni sudac: Ali Bin Nasser (Tunis), pomoćni suci: Berny Ulloa Morera (Kostarika), Bogdan Dotčev (Bugarska).
Žuti karton: Batista (Argentina), Fenwick (Engleska).
Argentina (3-5-2): Pumpido – Cuciuffo, Brown, Ruggeri - Giusti, Enrique, Batista, Burruchaga (75. Tapia), Olarticoechea – Valdano, Maradona. Izbornik: Carlos Bilardo.
Engleska (4-4-2): Shilton - Stevens, Fenwick, Butcher, Sansom – Steven (74. Barnes), Hoddle, Reid (69. Waddle), Hodge – Beardsley, Lineker. Izbornik: Sir Bobby Robson.
Par minuta nakon tog čudesnog pogotka u 51. minuti Maradona je postigao i najbolji pogodak u povijesti nogometa. I tako je, u razmaku od četiri minute, zabio najpoznatiji, a potom i najbolji pogodak ikada. Ništa čudno za njega, Diego ionako nikada nije ni igrao po pravilima ovog svijeta.
Primio je loptu na svojoj polovici pa krenuo: pao je jedan, pa drugi, na kraju i treći, da bi onda još zaobišao i Shiltona pa zabio za 2-0. Stigli su Englezi do kraja utakmice smanjiti nakon što je glavom poentirao Lineker, ali za nešto više nisu imali snage. Iako su i danas uvjereni da su bili bolji.
„Sada mogu reći ono što nisam mogao u tom trenutku, a to sam nazvao Božjom rukom. Ma kakva Božja ruka? To je bila Diegova ruka“, napisao je jedan od najvećih nogometaša svih vremena u svojoj autobiografiji. Istina je i da je 2005. u jednoj emisiji na argentinskoj televiziji prvi put priznao da je zabio gol rukom, ali Peter Shilton je svega nekoliko dana kasnije rekao kako isprika nije prihvaćena.
Maradona? Nije odgovorio. Zapravo, jest, ali 1986., odmah nakon utakmice:
„Shilton je uvrijeđen jer je skočio sa zatvorenim očima.“
I sada, pored svega toga, pored Maradone i Shiltona, pored četvrtfinala SP-a, pored Aztece i pored prvog meča koji će Messi odigrati protiv Engleza, ljudima treba poziv na utakmicu? I treba im netko na koga će biti ljuti? Da, FIFA je ove godine odradila posao kao Tunižanin Ali Bin Nasser tog 22. lipnja '86., ali barem sada imamo još četiri utakmice najviše moguće kvalitete za kraj.
Jasno je svima da Trump živi život po svojim pravilima, da je Infantino zaljubljenik u novac znatno više nego u nogomet, baš kao što je jasno da nogomet više nije 'onaj stari'. Ali, ovakva utakmica i duhovi prošlosti koji s Aztece sele u Atlantu... Oni stariji znaju gdje su bili '86.', dok nama ne preostaje ništa drugo nego da se nadamo da ćemo u njihovim godinama znati gdje smo bili '26.'
Pa ako je dosad i bilo sve namješteno, ako je i bilo sve odigrano da se ovakve četiri reprezentacije nađu u završnici... Pa onda neka barem ovih 90, odnosno 180 minuta bude sve regularno. Za sve nas. Za nogomet. Za život bez duhova u budućnosti.