E. GrgićNada umire posljednja, ali kad ju sam bušiš onda nada postaje k...
Vrijeme Čitanja: 3min | pet. 17.10.25. | 12:00
Loša obrana, slaba realizacija, psihološki uteg i pet poraza u nizu... Prema kome uperiti prst zbog debakla hrvatskog prvaka?
Rukometaši Zagreba doživjeli su novi bolan poraz u Ligi prvaka, ovoga puta na domaćem parketu protiv danskog GOG-a. Završnih 31-36 realan je pokazatelj odnosa snaga na terenu – organiziran, brz i energičan danski sastav u potpunosti je nadigrao hrvatskog prvaka, koji ni u jednom trenutku nije izgledao dovoljno stabilno da preokrene tijek utakmice.
Gosti su već u prvom dijelu napravili razliku (19-11) i do kraja mirno kontrolirali utakmicu. Zagreb je ponovno pokazao svoju najveću boljku ove sezone – nedosljednost. Kada napad krene, obrana popušta; kad obrana uhvati ritam, napad stane. Takve oscilacije protiv ovakvih suparnika jednostavno se ne praštaju. Realizacija napada bila je ispod svake razine za momčad koja pretendira na europski iskorak. Zagreb je u prvom poluvremenu iskoristio manje od polovice upućenih šuteva, dok je GOG s lakoćom pronalazio rješenja kroz polukontru i tranziciju i svoju realizaciju držao na ugodnih 80 posto pa čak i više. Obrana Zagreba, koja bi trebala biti zaštitni znak hrvatske momčadi, iz koje sve kreće, nije pronašla način da uspori brze Dance ni da zaštiti svoje vratare koji nisu imali svoj dan i kojima je, uostalom, nakon naglog odlaska Mandića, naglo preuzeli na sebe velik teret.
Izjave igrača nakon utakmice jasno su odražavale frustraciju – od samokritičnog Filipa Glavaša do razočaranog kapetana Jakova Gojuna, koji je poraz nazvao “blamažom”. Emocionalna reakcija razumljiva je, ali je zapravo simptom dubljeg problema: Zagreb je ušao u sezonu s ambicijama, ali bez prave stabilnosti.
Naravno, u ovakvim trenucima logično se postavlja pitanje – tko je odgovoran? Trener Andrija Nikolić došao je kao čovjek koji poznaje sustav, koji je mlad i ambiciozan, iznimno prijateljski nastrojen prema momčadi i suradnicima, ali je jasno da momčad u ključnim trenucima ne reagira ni taktički ni mentalno. Nije upitno da Nikolić ima znanje i želju, no pitanje je ima li dovoljno autoriteta i podrške da bi pokrenuo momčad koja očito traži identitet i stabilnost. Ako svlačionica ne diše s trenerom, ili trener nema jasnu podršku odozgo, rezultati će teško biti bolji.
I tu dolazimo do srži problema, a on nije isključivo u klupi. Ni u treneru ni u igračima. Već godinama se ponavlja isti obrazac – nejasna sportska politika. Uprava prečesto mijenja smjer: od dovođenja stranaca koji se ne zadrže dulje od sezone, do ideje o povratku “hrvatskog identiteta”, a onda u isto vrijeme potpunom kolapsu proizvodnje vlastitih igrača. Zagrebu je potreban sustav, ne samo kratkoročno rješenje. Klub mora postaviti jasne kriterije u sportskom segmentu. Kakvi igrači se dovode, kakvi igrači su uopće potrebni i kakav se rukomet želi igrati? Dok se ti odgovori ne pronađu, svaka sezona u Ligi prvaka počet će istim rečenicama o “novom početku” i završiti poznatim razočaranjem. Bez jasne strategije, ni najbolji treneri neće moći izgraditi momčad s dugoročnom prepoznatljivošću.
S pet poraza u nizu i negativnom gol-razlikom, nade Zagreba za prolazak skupine Lige prvaka sada su svedene na minimum. Jedino što si momčad Zagreba može postaviti u ovom trenutku jest reset - vraćanje samopouzdanja u nadi pronalaska bodova. Kvaliteta i iskustvo u svlačionici postoje, no europska razina zahtjeva više – u pristupu i koncentraciji. Ako Zagreb želi ponovno biti faktor u Ligi prvaka, mora pronaći ravnotežu između energije i discipline, između želje i organizacije. Poraz od GOG-a nije kraj svijeta, ali jest jasan signal da se uspjeh, barem ne konkretan, ne može sagraditi na labavim temeljima. Pred trenerom i igračima sada je težak zadatak: dokazati da mogu izgledati kao momčad koja može ustati iz blata i obraniti obraz hrvatskog klupskog rukometa u Europi, a na upravi je da napokon složi konkretnu ideju, plan i program nekadašnjeg europskog velikana.
"Mi se nadamo prolasku skupine", najčešća je rečenica na početku Zagrebovih sezona. A znate što kažu o nadi - ona umire posljednja ili je ku.... Posebno ako ju sam bušiš.
.jpg.webp)