Martinović: "Zlato s Hrvatskom na Olimpijskim igrama mi je najveći san, idemo pokoriti Los Angeles!"
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 15.04.26. | 11:36
Krenuo je kao nogometaš, potom se prebacio na rukomet, započeo kao krilo, a onda postao jedan od najboljih bekova današnjice
Ivan Martinović igra svoju prvu sezonu u EHF Ligi prvaka s Veszpremom, predvodi Hrvatsku kao kapetan i pritom je jedan od ključnih igrača i u klubu i u reprezentaciji. No, ono što ga izdvaja nije samo učinak, već način na koji vidi rukomet – drugačije, kreativnije i, kako je sam rekao za službenu stranicu Lige prvaka - inteligentno.
„Mislim da mi je najveća prednost brzina, s obzirom na moju visinu. Naravno da volim šutirati izvana, ali volim i ubaciti nekoliko trikova, samo da malo promijenim taj klasični, standardni rukomet. To je ono u čemu uživam i nekako je u meni. Mislim da rukometu nedostaje malo toga, nešto što nije uvijek tako standardno“, kaže Martinović.
Iako je mogao birati između Austrije i Hrvatske, odlučio je nositi hrvatski dres – odluka koja nije bila laka, ali se pokazala ključnom. Na pitanje što najviše voli na terenu, odgovor je jasan:
„Najviše volim pobjeđivati zajedno. To je pravi osjećaj. Najviše uživam kad je to timski uspjeh, posebno uz medalju ili trofej. Nema boljeg osjećaja nego slaviti zajedno u svlačionici, znajući koliko si radio i da si to zaslužio“, poručuje.
Kao kapetan Hrvatske, naglasak stavlja na mentalitet i pozitivu:
„Izdrži još malo, izdrži još malo, sad ćemo zabiti. Pozitivnost. Pokušavam ostati optimističan bez obzira na situaciju. Na primjer protiv Islanda za broncu na EURU – vodimo šest razlike pa padne na jedan. Tada želim samo pozitivnu energiju, bez panike. Pogotovo sada kao kapetan Hrvatske. To sam uvijek radio za sebe, a sada želim za cijelu momčad“, zaključuje.
Ambicije su jasno postavljene:
„Želim pomoći Veszprému da osvoji Ligu prvaka. A najveći cilj mi je zlato na Olimpijskim igrama s Hrvatskom. Idemo po Los Angeles“, poručuje Martinović.
Kad treba opisati svoj stil u jednoj riječi, ne dvojbi: „Inteligentan.“ I doista, njegova igra nije samo realizacija, već i stvaranje prilika za suigrače.
Rođen i odrastao u Beču u hrvatskoj obitelji, Martinović je sportski put započeo uz snažan obiteljski utjecaj. Roditelji Zoran i Dubravka, brat Marin i sestre Ana i Kristina činili su okruženje u kojem je sport bio svakodnevica. Iako su on i brat krenuli s nogometom, rukomet je ubrzo prevladao. Ključni iskorak dogodio se u Austriji, u redovima Fiversa, gdje je već s 15 godina trenirao i igrao sa seniorima.
„To mi je odmah pokazalo što zapravo znači igrati seniorski rukomet. U bilo kojoj ligi, ako s 15 godina treniraš s prvom ekipom, to nije mala stvar – to je znak da si dobar, da imaš talent i da samo trebaš nastaviti raditi ako imaš veliki cilj pred sobom“, objašnjava kapetan Hrvatske.
Zanimljivo, tada nije bio bek nego krilo – iskustvo koje mu je danas velika prednost.
„Znam kako je čekati loptu kao krilo, zato volim dodavati krilima jer znam da nije lako samo trčati gore-dolje bez lopte. Mislim da su krila zasad zadovoljna mojim asistencijama. Na svakoj poziciji moraš skupljati iskustvo koje ti pomaže u cijeloj igri, i u obrani i u napadu. Posebno dok sam još bio mali i mlad, igrao sam sa starijim bratom i starijom generacijom, uvijek počevši na krilu dok se nisam izborio za poziciju vanjskog – fizički i u svakom drugom smislu“, dodaje.
Njegov rukometni identitet oblikovali su najveći.
„Svi znaju da je Duvnjak uvijek bio moj idol, a naravno i Ivano – zbog tih trikova koje obožavam. A Dule kao lider, kao osoba izvan terena, pokazao mi je kako se treba boriti za Hrvatsku i kako se ponašati izvan igre. Po stilu igre, možda sam nešto malo kopirao od Kima Anderssona. I njega sam obožavao i puno gledao“, kaže.
Nakon Austrije preselio je u njemački Gummersbach, a sada u mađarski Veszprem.
„Otkad sam došao, puno sam naučio. Sada više pažnje obraćam na druge pozicije – prije sam gledao uglavnom srednjeg i desno krilo, a sada pratim i lijevog vanjskog, pivota i lijevo krilo. Taj širi pogled na igru je ono u čemu sam najviše napredovao ove sezone“, kaže i dodaje:
„U Veszprému igram obranu i imam veliko povjerenje trenera. U reprezentaciji je to više taktički – ima utakmica gdje ne igram puno obranu, ali to je područje gdje još moram napredovati. Za mene je najteže bilo priviknuti se na igru gore-dolje, posebno na tempo i stalni kontakt, ali brzo se navikneš. Volim igrati u oba smjera. Lakše je zabiti gol kad znaš da si napravio dobar obrambeni potez, ukrao loptu. Možeš zabiti puno više golova ako dobro odradiš obranu."
