Kako je nestala nada rukometne nacije

"Svjesni smo što ovo prvenstvo nosi, drago mi je da to i dečki razumiju i prihvaćaju", najavio je Hrvoje Horvat na novogodišnjem reprezentativnom okupljanju, a onda samo tri tjedna kasnije to bez da je trepnuo pogazio. Prvo nam je cilj bio četvrfinale pa smo nakon hladnog tuša protiv Egipta odmah spustili kriterije i želje na 'može deveto mjesto'. To je lijepo, lijepo je biti realan, kamo sreće da smo svi češće takvi, ali deveto mjesto je tužna realnost. Hrvatska nije pobijedila prvu i najbitniju utakmicu. Sve kasnije pobjede pa i sjajna izvedba u remiju protiv Danske bila je površinski flaster na jako duboku ranu.

TKO JE KRIV?

Nekada se izbornike 'sklapiralo' i protjerivalo zbog bronce, sada smo prihvaćali i želju za četvrtfinalem, vjerojatno nadajući se da ćemo ondje ipak imati i nešto sportske sreće pa se domoći barem borbe za postolje da možemo reći - eto vidite, nije sve tako crno. Nismo uspjeli čak ni to. Prebrodili smo osmo mjesto na 'korona-Euru', a sada bez korone došli i na mjesto niže. Na turniru za koji volimo reći da je lakši.

KADA SE POKVARILA SLIKA NAŠEG TROFEJNOG SPORTA?

Nekada je čovjek koji stoji do aktualnog izbornika na klupi bio razlog zašto se kretalo u sport s ljepljivom loptom, grubim prekršajima i silnim borbama. A sada se sve urušilo pred očima tog istog čovjeka. Sjećamo se sekvence kada je Ivano nakon poraza od Francuza pokrio na klupi glavu ručnikom, da mu ne vidimo ljutnju i suze koje su bila pomiješane sa znojem koji je ostao na njemu nakon što bi on ostavio srce na terenu. Ne samo on, nego cijela generacija koja je igrala s njim. Urezala se ta slika sportskog gnjeva jer znaš koliko si dao. Ne ide ti se s parketa jer kao da misliš da ćeš kad skineš taj ručnik imati još jedan napad, baš onaj u kojemu ćeš sve riješiti. Ili barem da će te svi pustiti na miru. Zbog Balića, Metličića, Goluže, Lackovića, Džombe, Šole i društva se nagovaralo roditelje da te voze na prvi rukometni trening i trpjelo prve prekršaje. Grizli su se zubi, stavljali štitnici na koljena, borilo za mjesto u ekipi. Sanjala se medalja, sjajna, zlatna, kakavu su nam oni donosili s masu turnira. A bila je na ponos nacije. Sjećamo se kao danas trenutka kada smo se u Ateni popeli na postolje, okrunjeni lovorovim vijencima, s onim kičastim, malenim buketima u rukama, širokim trenirkama, osmijehom na licu i zlatom oko vrata. A gdje smo sada? - U provaliji, rekao je Goran Šprem, jedan od istih tih koji su stali na to postolje. I u pravu je.

NITKO NE MOŽE TOLIKO IMPROVIZIRATI, KOLIKO MI MOŽEMO UNIŠTITI

Istina je, majstori smo improvizacije, a i Bog nas je nekako nagradio bazenom čistog sportskog talenta na svakom uglu, ali to je nekada možda i bilo dovoljno. Danas više nije. Dok su svi otišli naprijed, mi smo stagnirali, a možda i nazadovali.

Tužna realnost je, hrvatski rukomet je nestajao godinama, zbog sitnih interesa, zbog toga tko je čija osoba, zbog blesavih dječjih svađa... Samo što smo se mi svi lucidno nadali da ipak nije tako. Dobro, možda ne svi, ali znam da ona ista djevojčica od devet godina koja je gledala preko TV-a dodjelu medalja u Ateni, sigurno je. Borba u glavi... Nije moguće da smo dozvolili da se ponovi crni scenarij hrvatske košarke bila je svakodnevica pri spomenu posljednjih rezultata reprezentacije. A sada ćemo morati priznati da je.

VIDEO Bizarni ispad Horvata: "Odigrali smo odličan turnir. Ostanak na klupi? Obećao sam Ivanu nešto, ali preintimno je"

Duvnjak otkrio hoće li se oprostiti od reprezentacije, Horvat progovorio o odlasku s klupe

Metličić prozvao Horvata: "Vrime je! I tebi i onima koji su te doveli ovdje"

Duvnjak: "Ne brinem za budućnost hrvatskog rukometa, a za analizu ima vremena"

Červar za Germanijak: "Varaju se oni koji misle da smo propali, pokazali smo potpunu novost, a nije me sram ovo priznati..."

Prgav smo mi narod kad nam netko dira išta povezano s grbom i zastavom, a netko se s time sada opet opasno poigrao. I onda još k tome mirno konstatirao da će još malo pričekati o svojoj sudbini na klupi te uz to na potpuno neprimjeren način reagirao na pitanje kolegice novinarke nakon posljednjeg susreta na prvenstvu. Gdje je tu sportski duh? Pružiti ruku nakon 'prekršaja' i reći - kriv sam.

Ostane li i ovoga puta status quo, ne znamo koliko ćemo još dječaka i djevojčica ikada vidjeti da žele trenirati ovaj predivni sport. A sve kreće od njih. Džabe nam 5-1 zone i agresiva u obrana implementirana preko koordinatora u mlađe generacije, ako zainteresiranih mlađih generacija neće biti.

Molimo vas, ako nismo uspjeli hrabri biti na terenu, ajmo to biti barem van njega i reći da netko mora snositi odgovornost za ovaj, da budemo blagi, nemar. Jer, ako ga nastavimo, bojimo se da ćemo ga idući puta nazvati bezosjećajnom eutanazijom hrvatskog rukometa.