Život jedne prihvatljive Rijeke

Sjetili smo se, jasno, tih riječi u 17. minuti ogleda Rijeke i Varaždina. U 12. kolu HNL-a, dva i pol mjeseca kasnije, kada je Toni Fruk još bolje, tehnički zahtjevnije i protiv boljeg protivnika zabio predivne škarice. Orečova lopta dugo je putovala, a Fruk se prvo oslobodio svojeg čuvara pa onda maestralno pogodio. Onako kako mnogi napadači ne znaju da je uopće moguće. Ali, zato je on Rijekin Maestro. I zato je jedan od onih igrača zbog kojih se plaća ulaznica. Ne zbog rezultata, tablice ili nekakvih velikih obećanja, nego zbog onih nekoliko sekundi u kojima nogomet prestane biti posao i ponovno postane igra.

Usprkos jasnoj sličnosti dvaju izdvojenih pogodaka, ipak nam nije palo na pamet utakmicu staviti u drugi plan i kompletan fokus 'za sutra' prebaciti na škarice. Koje su, dodat ćemo, za klasu iznad Beljinih. Prvo, gospodin Tomislav Židak i svi ostali novinari koji su pratili ili prate Dinamo znaju da kada Plavi u ranoj fazi utakmice, naročito u domaćem prvenstvu i još važnije na domaćem terenu, povedu jednim takvim pogotkom, šansa da utakmica ne završi pobjedom Plavih postoji tek u teoriji. Druga stvar, jednako važna, jest da takve tekstove ne može napisati svatko. Škarica će biti, ali onih koji ih mogu opisati i doživjeti drukčije ne previše. Treća stvar je Rijeka, koju je, kako nam je objašnjeno, Tomislav Židak iznimno respektirao. Dakako da je u njegovu životu 'Diname bio Diname', ali bolje upućeni nas obrazuju kako je upravo on prvi, tamo negdje u proljeće 2017. godine, napisao da HNL-om hara 'šampionska Rijeka'.

Da ne bi bilo zabune, i Beljin i Frukov pogodak su sjajni. Samo, u Rijeci nema tog luksuza da se piše isključivo o Fruku, njegovoj borbi na terenu, o tome kako je komično da ljudi iz kluba još uvijek nisu ispred njega stavili financijski najizdašniji ugovor koji je ikada ijedan igrač Rijeke potpisao, pognuli glavu i rekli 'molim te', odnosno o činjenici da je Rijeka i dalje momčad koja ovisi gotovo isključivo o jednom igraču. Pisati o Frukovim škaricama kao lajtmotivu utakmice bila je ideja do 50. minute, kada je Mamić (opet) Rijeci zabio i tako postavio konačnih 1-1. Rijeka je do kraja utakmice promašila jednu stopostotnu priliku (Gojak), Varaždin izuzev tog eurogola doslovno nije postojao na terenu, ali sve nas to vraća na polufinale Kupa i utakmicu odigranu prije sada već godinu i pol dana. Rijeka bolja, Fruk zabio škarice, Dantas kao da je onaj stari... Sve u redu, ali tko te pita? Nogomet, naime, ima jednu prilično nezgodnu osobinu, a to je da ne dijeli bodove za umjetnički dojam.

Najveća istina ove Rijeke jest da je ljetos katastrofalno odrađena selekcija igrača. Od devet igrača koji su stigli u klub, s tim da su za neke plaćene odštete, dok su drugima dana prilično izdašna primanja, jedini koji se dosad dokazao kao pojačanje jest vratar Igor Vekić. Ostali? Koliko vremena treba proći da se zaključi da su promašaji? Trebamo li čekati polusezonu, kraj sezone ili kraj njihovih mandata na Kvarneru? Ili je dovoljno otvoriti oči i reći da ni Kek nema s čime raditi? I da je ovo gdje se Rijeka nalazi, borba s Varaždinom i taj jedan ples između četvrtog i trećeg mjesta, točno tamo gdje i pripada. Kol'ko para, tol'ko muzike. Samo što se na Rujevici, izgleda, za taj novac očekivao rock koncert, a dobila se prosječna gaža lokalnog benda. S ponekim dobrim gitarističkim solom, dakako. Uglavnom Frukovim.

Onaj tko je također ispočetka prošao bez ozbiljnije kritike na svoj rad, a jasno je da ih zaslužuje, jest Matjaž Kek. Kao prvo, promijenio se. I kad danas lupi šakom o stol, Učka se više ne trese. I dalje je on jedan karizmatičan čovjek koji se na drugačiji način ponaša kada momčadi ide rezultat, odnosno kada rezultat nije po volji navijača. Problem u ovom drugom Kekovu mandatu na Kvarneru jest što je teško zaključiti što se od njega točno želi dobiti. Ako je cilj osvojiti trofej i boriti se za vrh hrvatskog nogometa, budžet je tanak, a kadar ispodprosječan. Ako je cilj razvijati mlade igrače, Kekov dolazak je besmislen. A ako je ideja voziti na maksimumu, podignuti preprodajnu vrijednost igrača, biti konkurentan na nekoliko frontova i sve prethodne ciljeve objediniti, onda je, pretpostavljamo da to svi razumiju, neuspjeh zagarantiran. Ne može se istovremeno štedjeti, razvijati, prodavati, pobjeđivati i osvajati trofeje, a ponašati se kao da je dovoljno dovesti Keka i pričekati čudo. Uostalom, u odnosu na prošlu polusezonu nijedan igrač nije podigao razinu svojih igara, nijedan mladi igrač nije se profilirao kao prvotimac ili netko oko koga se može graditi budućnost, u obrani ima sve više rupa, a navijačima je postalo naporno živjeti u neznanju. Za početak oko toga koji su ciljevi ove Rijeke, a onda i kako ih se točno misli ostvariti.

Vrijeme, koje novac ne može kupiti, naučilo nas je jedno: paziti na opremu teksta (fotografija, naslov, podnaslov) jer se zbog nje oni najtaštiji često zagrcnu. Iako s ovom Rijekom nije baš najlakše biti optimističan, lopta nije lagala kada je Vekić obranio kazneni udarac Mamiću, baš kao što ni tablica ne laže kada se vidi da je Rijeka trenutačno tek peta. S osam bodova manje od vodećeg Hajduka, odnosno sedam bodova više od pretposljednje Lokomotive. I koliko god se pokušavalo pronaći nešto pozitivno, a uvijek se može, tih nekoliko brojki ipak govori više od svih objašnjenja koja se redovito nude nakon utakmica.

Drama i panika, crveni alarm za uzbunu? Nema toga. Varaždin, remi... Život ide dalje. Baš kao što je život išao dalje nakon jednog prihvatljivog poraza od Dinama u Maksimiru (1-2). Kojeg, eto, hrabri Rudeš može pobijediti na svoj dobar dan, ali je Rijekin poraz svakako prihvatljiv. Jer, uvijek postoji nekakvo objašnjenje, neka olakotna okolnost, nešto zbog čega se neuspjeh može prikazati kao sasvim logičan slijed događaja. I tako od utakmice do utakmice, od kola do kola. Bez velike drame, ali i bez osobitog razloga za zadovoljstvo.

I umjesto da se piše o škaricama, umjesto da one budu prekretnica sezone, onaj vjetar u leđa, tema će biti prihvatljiva Rijeka. Jer, remi s Varaždinom je prihvatljiv, momčad je prihvatljiva, treće ili četvrto mjesto je prihvatljivo, ispadanje od boljeg u nokaut fazi je razumljivo, dva 'jaka' transfera na zimu su očekivana... Sve je u redu. Škarice? One su poput šampionskih sezona, anomalija. Iznenađenje. Nešto što nije normalno i očekivano. Rijeka gleda kako zabiti 'tap-in', kako da golman obrani ono što mora, da napadaču za pogodak ne treba previše prilika, a vezni red, ako već nema dovoljno kvalitete, da barem sve nadoknadi trkom i borbenošću. I onda će sve biti prihvatljivo, onda će sve biti normalno.

I baš to je, vrlo vjerojatno, najveći problem. Jer, dok je Fruk u 17. minuti napravio nešto što nije normalno, što nije očekivano i što se ne može naučiti na treningu, ostatak Rijeke već mjesecima radi upravo suprotno: Uvjerava sve oko sebe da je normalno ono što bi donedavno bilo neprihvatljivo. Da je dovoljno biti konkurentan, dovoljno ne izgubiti, dovoljno ostati blizu. I tako, malo-pomalo, ono što je nekada bio minimum postaje maksimum. A ono što je nekada bilo razlog za nezadovoljstvo danas se, uz malo dobre volje i nekoliko prigodnih objašnjenja, može predstaviti kao sasvim solidan rezultat.

Uostalom, to je valjda i smisao života jedne prihvatljive Rijeke. Ne moraš biti najbolji, ne moraš osvojiti ništa, ne moraš čak ni pobijediti. Dovoljno je da ne budeš toliko loš da bi netko morao postavljati neugodna pitanja. A škarice? One su ionako samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Fruk je, eto, na nekoliko sekundi pokazao kako izgleda nešto izvanredno.

Ostatak Rijeke već mjesecima pokazuje koliko je lako naviknuti se na prosječno.