Zaboravi Espanju: Grad Kolumba i bikova gdje ulični svirači imaju POS aparat

U Sevilli je sve nekako sporije. Čak i dan. U osam ujutro grad još izgleda kao da je sinoć igrao produžetke pa odgodio buđenje. Mrak, tišina, spokoj i tek pokoji konobar u hotelskom baru kojem je naša narudžba izgledala kao kazna. U deset smo već uspjeli naletjeti na prve ljude na ulici, svi redom u istoj disciplini: potraga za jutarnjom kavom.

Ali onda, malo po malo, Sevilla upali motor. Ne naglo, nikad naglo, jer naglost ovdje valjda spada u loš odgoj. Grad se pokrene u svom andaluzijskom ritmu. Sporom…

Kratki obilazak znamenitosti pa spuštanje prema Guadalquiviru, rijeci koja je Sevilli bila ono što je dobar agent nogometašu: bez nje bi možda preživjela, ali ne bi završila punih džepova. Nakon Kolumbova otkrića Amerike Sevilla je, zahvaljujući rijeci koja ju je spajala s Atlantskim oceanom, postala glavni trgovački centar Europe. Brodovi, zlato, srebro, začini, priče iz Novog svijeta — sve je prolazilo tim putem. Kasnije je privilegiju preuzeo Cádiz, Sevilla je izgubila morski monopol i, kao svaki pravi aristokrat nakon loše investicije, morala pronaći drugi smisao.

Na putu prema lokalnom kafiću prolazimo pored La Maestranze, jedne od najpoznatijih španjolskih arena za borbu s bikovima. Arena izgleda ozbiljno, no u utorak se pored nje vodila bitka daleko kompleksnija od onih matadora s rogovima: pronaći stol na seviljskom suncu, hladno pivo i koliko toliko normalan račun.

Veselo društvo u blizini Katedrale

U nedjelju je bila posljednja korida, navodno se tražila karta više. Mi smo, međutim, pronašli nešto još rjeđe — Splićane na jutarnjem doručku u Sevilli.

Veselo i simpatično društvo prepričavalo je događaje iz prethodne noći, zvalo prijatelje u domovinu, napadalo pršut, jaja i pivo s disciplinom profesionalne vojske. Sunce je već pošteno pržilo, ali to ih nije diralo. Splićani imaju prirodni imunitet na vrućinu. Osluškivali smo priče iz sinoćnjeg izlaska - ako je pola istina, čestitamo momci, prešli ste igricu.

Kapali su jedan po jedan. Kad se postava kompletirala, krenuli su u obilazak grada kao ekspedicija koja je upravo potpisala mirovni sporazum s mamurlukom.

Nekoliko sati kasnije ponovno smo ih vidjeli. Ovoga puta na kanalu pokraj čuvene Plaze de España, u čamcu.

Promili su odradili svoje, a vještina upravljanja brodićem bila je dovoljno uvjerljiva da se ostali turisti instinktivno počnu držati za obalu. Dvojica veslaju, jedan kormilari, četvrti pokazuje smjer — iako nitko nije djelovao kao da zna kamo se točno ide. Ali svi četvorica, složno i grleno, udaraju Pejakovićev evergreen:

“Zaboravi Espanju…”

Spektakl? Malo je reći...

Bili smo spremni skočiti u kanal ako situacija krene prema tragediji, komediji ili, najrealnije, kombinaciji oboje. No na kraju su izvojevali veliku pobjedu nad vodom i pristali uz obalu. Suhi.

Stadion FC Sevilla

Nešto ranije sjedili smo pred Seviljskom katedralom, punog imena Catedral de Santa María de la Sede. U njoj je posljednje počivalište Kristofora Kolumba, čovjeka koji je krenuo prema Indiji, završio na drugom kontinentu i ostao zapamćen kao vizionar.

Katedrala je podignuta na temeljima velike džamije, što je podsjetnik da je Sevilla više od pet stoljeća bila pod muslimanskom vlašću i nosila ime Išbilija. Povijest je ovdje slojevita kao tapas meni: malo Rimljana, malo muslimanske Išbilije, zatim kršćanska rekonkvista, pa moderna turistička Sevilla u kojoj ljudi stoje 40 minuta u redu za fotografiju s pročeljem koje su drugi gradili stoljećima.

Bez slova poziva, trg ispred katedrale postao je okupljalište hrvatskih navijača. Terase okolnih restorana bile su zauzete, tapasi su brzo nestajali a pivo i sangrija točili su se kao da će sutra ne postoji.

Konobari su trčali na sve strane, vidno iznenađeni kapacitetom hrvatskog navijača. Španjolci su možda izmislili siestu, ali očito još nisu upoznali skupinu Hrvata koja je odlučila da je 14 sati idealno vrijeme za četvrtu rundu.

Pala je i pjesma, a lokalni Romi su, poput svakog ozbiljnog poslovnog čovjeka, odmah nanjušili tržišnu priliku. Dakle: njih petorica, jedna gitara i dva zuba. Ukupno.

Repertoar se sastojao od otprilike pola refrena neke španjolske budnice, što ih nije sprječavalo da s ozbiljnošću Bečke filharmonije obilaze stol po stol. Nekoliko taktova, fotografija s navijačima, široki osmijeh u kojem je bilo više praznog prostora nego na kutevima makete potencijanog arhitektonskog debakla u Maksimiru.

Jedan navijač pokušao se izvući argumentom da ima samo karticu. Pomislili smo: majstore, dobro odigrano. Možda prođe.

Nije prošlo.

Nekoliko trenutaka kasnije jedan član putujućeg orkestra vraća se s mobilnim POS aparatom. Nema keša? Nema problema. Revolucija je stigla i do ulične glazbe. Španjolski model poslovanja, verzija 2026.: pet ljudi, jedna gitara, dva zuba i beskontaktno plaćanje. A mislili smo da smo sve vidjeli...

Plaza de Espana

Grad je bio pun domicilnog stanovništva, najčešće u zeleno-bijelim dresovima Betisa. Sevilla je nogometno podijeljena kao obiteljski ručak kad se povede politika: s jedne strane Betis, s druge Sevilla, a između njih dovoljno emocija da svaka utakmica nosi status građanskog rata.

Jedan Betisov navijač nije se posebno oduševio kad smo mu spomenuli Šukera i Rakitića. Razumljivo, rivalstvo ne priznaje ni povijest, ni trofeje, ni zdrav razum. Ali činjenica ostaje: Davor Šuker i Ivan Rakitić ostavili su golem trag u Sevilli, posebno Šuker, ali i Raketa kojem je grad očito ostao pod kožom i nakon svih nogometnih stanica vratio se živjeti ovdje.

Dok guglamo njihove brojke i pokušavamo odgonetnuti može li se u Sevilli uopće proći pet minuta bez da naiđeš na nečiju nogometnu priču, sjetimo se anegdote koju nam je ispričao Antonio Bevanda, bivši novinar 24sata i čovjek koji je s Rakitićem napravio više ekskluziva nego što novinar popije kava u radnom tjednu.

Navodno je Rakitić jednom došao na benzinsku natočiti gorivo. Sve bi prošlo mirno da nije naletio na navijača Betisa s originalnim planom diverzije: umjesto benzina htio mu je natočiti dizel. Srećom, u priču se uključio kolega, navijač Seville, i osujetio operaciju. Raketa je tako izbjegao da mu automobil postane žrtva lokalnog rivalstva.

Kad smo već kod Bevande, on je svojedobno donio i informaciju da Rakitić otvara tapas bar u Sevilli. Zvao se Dinain. Pokušali smo ga pronaći, ali više ne postoji. Očito je Raketa procijenio da mu guranje lopte između linija, slobodnjaci i magija u nogama ipak ide nešto bolje od ugostiteljstva. A, budimo iskreni, unosnije je u svakom slučaju.