A. LesičkiSuze Marka Solde: Frustracija zbog 12 HNL minuta, ali i silna emocija prema plavom dresu!
.jpg.webp.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | uto. 02.12.25. | 08:05
Soldo je dokazivao vrijednost u Gorici i Osijeku, a kada je konačno izborio povratak u Maksimir - gurnut je u stranu bez prilike i bez nekog logičnog pojašnjenja.
Utakmica je završila. Došao je sa suigračima pred istok, pogledao prema tribinama – i više nije mogao izdržati. Suza je krenula, za njom još jedna, pa ona treća. Lavina emocija koja je u Marku Soldi ključala cijele sezone probila je sve brane. Tek 12 minuta – raspoređenih u četiri HNL nastupa. Toliko je u tim suzama bilo onog neizgovorenog. Tog nepovjerenja, zanemarivanja, guranja u stranu - sve se to moglo iščitati u suzama koje su kapale s njegova lica. Frustracija? Svakako. No, više od toga ta silna emocija koju Soldo nosi prema plavom dresu.
Rijetki su danas takvi u Maksimiru. Na prste jedne ruke dalo bi ih se izbrojati. Marko Soldo nikada nije bježao od te pripadnosti koju je morao dokazivati u dresu Gorice i Osijeka. Hodočastio je od Turopolja do Pampasa s jednom jedinom misijom - vratiti se u Maksimir. Da dokaže svima, a ponajviše samom sebi, kako ovdje pripada. Da mu je ovdje mjesto, da je ovo njegov dom.
.webp.webp)
Ta klauzula za povratak u Maksimir — ne znamo tko je inzistirao na njoj. Je l’ taj Marko Marić koji je morao podnijeti ceh za svu nesposobnost “modre” struke i koji se sada skriva od javnosti dok se nalogodavci čije je ideje sprovodio - šepure po ložama ili sam Soldo i njegovi ljudi - zapravo je manje bitno u ovoj priči. Jer, negdje duboko u sebi, Soldo je čvrsto vjerovao da je igrač za Dinamo.
Kada smo svojevremeno “provalili” tu klauzulu, portugalski blefer Jose Boto u svim je smjerovima počeo gurati teoriju da to “nije baš tak”. Pa izmišljao priče da Dinamo može eventualno mečirati ponudu a zapravo je pristao da Osijek odgaja igrača za Dinamo. Za 600 tisuća eura razlike koju je Dinamo platio Osijeku i ne baš uspješno do kraja jer Marko Soldo je klasična “šestica”, box to box igrač kojeg je Coppitelli trošio na “osmici”. I malo su ga uzeli na zub kada su shvatili da se vraća kući. Kako bilo, Dinamo je aktivirao klauzulu, iskeširao odštetu i vratio ga u svoje jato.
No, od starta bio je neželjeno dijete. S Mudražijom gurnut je po strani što dovoljno govori kako u Maksimiru njeguju maćehinski odnos prema svojoj djeci. Zašto se tako olako prekrižio igrač koji je izuzetno zahvalan veznjak, nije baš jasno. Jer Soldo ima sve što je Dinamu potrebno, za HNL definitivno. Kada treba razbiti protivnički napad, tu je. Nije mu strano povući kada treba, solidan udarac s obje noge, ulazak iz drugog plana i tranzicija u oba smjera. OK, možda ne može biti glavni igrač s obzirom na to da je glavni maksimirski arhitekt zaljubljen u Bennacera, ali Soldo bi u svakom slučaju trebao nositi ulogu prvog rotacijskog. Svakako prije Ljubičića...
Kako je vrijeme odmicalo, nakupila se i ta frustracija. Tek 12 minuta u četiri utakmice - dovoljan lakmus onoga o čemu pričamo. Bilo je trzavica i s trenerom. Ok, Alžirac je pravi španer, ali, jer uvijek postoji neki taj “ali”, i živi dokaz sportske politike koja u najmanju ruku zbunjuje.
.jpg.webp)
Imaš dakle tog Bennacera koji je svjetski igrač, ali koji - nije tvoj. I teško da će biti nakon ljeta. Ne može ti igrati Europu gdje bi definitivno činio razliku i trošiš ga za HNL. A ako Dinamu za HNL treba Bennacer - onda su “modri” u većem problemu nego se to može naslutiti. Ili samo Dinamo odgaja igrača za Milan, kao što je Osijek odgajao Soldu za Dinamo. Vrag je u detaljima.
Uz sve nabrojano, ti držiš Soldu, pa i Mudražiju na ledu. Na Mikića si se odlučio tek kada si ispucao sve opcije, a Jakirovića nema niti na mapi. I tu vjerojatno leži odgovor na pitanje zašto se tri boda, nekad rutinska, protiv Gorice, Istre ili Lokomotive - sada slave kao do si tukao Celtu ili Lille, a što je isto donedavno bila stvar rutine.
Nakon utakmice, u gostujućoj svlačionici - pjesma! Ona prava, o Dinamu - šampionu! Veselio se i trener. Pomoćni, jer glavnog nije bilo u Velikoj Gorici. U tom trenutku neki ne baš talentirani i bistri “jazavac” brzo je prekinuo pa uključio zvučnik nekim istočnjačkim melosom neimenovane “pevaljke” sa splavova, ali ne treba zanemariti. Svatko se veseli na način na koji mu odgovora.
Bilo je i par visibaba”, skrivenih ispod kapuljača koji su tražili brzi prolaz do autobusa ali i nekoliko onih poput Marka Solde čiji je osmijeh na licu govorio više od bilo kakve sklepane rečenice. Govorio je o vjeri koja ne umire i kada te svim silama guraju u zapećak. I o čovjeku koji zna težinu plavog dresa i križnog puta koji je prošao da ga stavi na sebe. I koji je zaslužio puno više od tih 12 minuta…
.jpg.webp.webp)
