Sánchez Pizjuán čeka Vatrene, Sevilla je već puna Hrvata

Navečer bi se svi, kao po nepisanom rasporedu, slijevali prema pješačkoj zoni oko katedrale. Tapasi na stolovima, napitak od hmelja u rukama, hrvatske zastave preko ramena i pjesma koja bi tu i tamo pobjegla iz grla. Ništa dramatično. Nisu osvajali Sevillu, nisu zauzimali gradske institucije, nisu proglašavali autonomnu hrvatsku četvrt. Bili su, uglavnom, veseli i pristojni.

Utakmica Španjolske i Hrvatske proglašena je visokorizičnom. To je, u današnjem nogometu, etiketa koja se nalijepi gotovo automatski čim se pojave dvije reprezentacije s navijačima, pjesmom i mogućnošću da netko naruči treće pivo. No, policije u samom centru nije bilo previše. I nije je trebalo biti. Osim poneke pjesme, hrvatski navijači nisu posebno skretali pozornost na sebe. Grad je disao normalno, a Sevilla je dovoljno velika i dovoljno naviknuta na nogomet da preživi i nekoliko tisuća Hrvata na tapasu.

Putovalo se sa svih strana. Dio navijača potegnuo je iz Barcelone, gdje su proveli vikend, spojivši nogomet s turističkim paketom “kad smo već u Španjolskoj”. Drugi su hvatali letove iz Zagreba i okolnih aerodroma, uz neizbježne presjedanja. Glavnina je u Andaluziju stigla u ponedjeljak. Sevilla je, na jedan dan, dobila dodatnu dozu crveno-bijelih kvadratića.

A s navijačima su stigla i poznata lica. Davor Šuker u Sevilli i dalje ima tretman ikone. Gdje god se pojavi, domaći navijači reagiraju kao da im je upravo pred oči izašla živa snimka iz najboljih dana 90-ih. Šuker za njih nije samo bivši napadač; on je nogometna uspomena iz vremena kada su devetke bile devetke.

Ivan Rakitić ga prati u stopu po popularnosti, samo s jednom bitnom razlikom — Raketa je u Sevilli “njihov”. Šuker je veliki gost, a Rakitić je čovjek koji je, nakon što je objesio kopačke o klin, odlučio je ostati živjeti u gradu koji ga je prihvatio kao rođenog.

Čuli smo se s Rakitićem tijekom ponedjeljka. Kratko, jer nije baš bio u fazi za dugačke analize veznog reda i obrambene tranzicije. Rekao je samo da mu je “cirkus” ovih dana. Razvlače ga na sve strane, mobitel zvoni, poruke stižu, a kuća mu se puni gostima iz Hrvatske. U Sevilli, kad igra Hrvatska, Rakitić očito postaje i bivši reprezentativac, i domaćin, i turistički vodič.

Bio je u hotelu kod hrvatskih reprezentativaca. Došao je vidjeti svoje, pozdraviti prijatelje i podsjetiti se atmosfere koju je i sam stvarao. U posjet je stigao i Davor Šuker, koji se srdačno pozdravio sa Slavenom Bilićem, nekadašnjim suigračem iz doba originalnih Vatrenih, a danas izbornikom. Neka druga vremena, drugi dresovi, ista tema: Hrvatska igra veliku utakmicu, a svi se ponovno nekako nađu oko nje.

U Sevilli se, ukratko, sprema spektakl. Ovo je prva utakmica La Roje na domaćem travnjaku nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka. Španjolci će doći vidjeti svoje heroje, stadion će biti pun, tražit će se karta više, a Furiju će pratiti cijela vojska domaćih medija. Kamerama, mikrofonima i prijenosnim studijima uskoro će vjerojatno trebati posebna tribina.

A Hrvatska? Hrvatska, valjda, ima drugačiji odnos prema vlastitim velikim pričama.

Jer uz kolege s Nove TV, koja ima prava na prijenos utakmice, te ekipu s HRT-a pojačanu s Markom Miličićem s radija, dan prije utakmice u Sevilli gotovo da nije bilo hrvatskih novinara. Ne računamo, dakako, reportera Germanijaka i fotografa Hine Daniela Kasapa. Neki su bili u Pragu, odradili utakmicu protiv Češke i vraćeni kućama, kao da je sljedeća stanica u kalendaru gostovanje kod prosječnog drugoligaša, a ne susret s aktualnim prvakom svijeta.

Prilično nevjerojatno, zapravo. Hrvatska reprezentacija, najveći i najprepoznatljiviji hrvatski sportski prozivod, igra protiv svjetskog prvaka u Sevilli, gradu koji diše nogomet i u kojem se ovakvi događaji pamte. A hrvatskih medija — na kapaljku. Možda netko stigne na dan utakmice. Možda se pojavi još koji mikrofon, kamera ili bilježnica. U nogometu je sve moguće, pa i to da se logistika sjeti da je Španjolska u Sevilli ipak malo više od obične stanice između Praga i Zagreba.

Od tog dojma izuzet je podcaster "Deda bez cenzure", koji je u Sevilli sa stručnim komentatorom Boškom Balabanom. Lijepo je da je barem netko odlučio kako utakmica protiv svjetskih prvaka zaslužuje više od usputnog pogleda preko ekrana.

Ali ukupno gledano — premalo. I pomalo nedostojno reprezentacije koja nam je godinama donosila priče veće od većine domaćih aktuanosti, ne samo onih sportskih. Navijači su pronašli put do Seville, bez ulaznica, bez idealnih letova i bez previše filozofije. Mediji su, čini se, ostali tražiti povoljniju kartu.