I. SučićRazlika u mentalitetu odlučila je pobjednika, Riera je još uvijek trener-učenik, a derbi… Koji derbi?
Vrijeme Čitanja: 4min | sri. 21.01.26. | 08:00
Ništa posebno nije Rijeka odigrala ovog utorka u Puli, ali nekada baš kada ne odigraš ništa posebno, a uzmeš sva tri boda, dobiješ potvrdu da si dobar.
'Dvogodišnja utakmica' u trajanju od 90 i kusur minuta, uz pauzu od 37 dana (i onih standardnih 15 minuta između dva poluvremena), okončana je 2-1 gostujućom pobjedom Rijeke protiv Istre 1961. I to zasluženom pobjedom, jer u ogledu u kojem ni jedni ni drugi nisu ponudili nogomet za antologije, presudili su mentalitet, gard i – da se ne lažemo – blještavilo klupskih boja. Čiji je odsjaj uvijek nekako jači na određenim stadionima i protiv određenih protivnika. I nema to veze s derbijima ili ne-derbijima, to ima veze s time gdje su se stvari u povijesti često dobro provodile. A Riječani poslije gostovanja u Istri dosta često imaju – provod ludi.
Ova će utakmica još dugo ostati u pamćenju, ali ne zbog ljepote koliko zbog bizarnosti. Teška za pripremiti, zahtjevna za igrati, gotovo nemoguća za analizirati. Počela sredinom prosinca 2025. godine, završila u drugoj polovici siječnja 2026. Pa nek’ sad netko kaže da nogomet nije igra strpljenja!
Rijeci su nedostajali ozlijeđeni Fruk i rastrojeni Janković, s tim da je potonji ostao na Kvarneru odlukom trenera, dok su domaćini bili bez Maurića i Koskija. Epilog? Sve u 10-ak deka. Ali, ipak na stranu Rijeke. Istina, Sanchez ima luksuz posezanja za velemajstorima poput Dantasa i Vignata, ali ni Istra 1961 ne oskudijeva kvalitetom – Prevljak, Radošević i sve atraktivniji Lawal potvrda su toga. Nigerijac izgleda zrelije no ikad, posebno nakon Afričkog kupa nacija, a dojma smo da ga od najvećeg izlaznog transfera u povijesti kluba trenutno dijele samo – brojke. Ako nastavi ovim putem i pogodi s idućim klubom, ne bismo ludim nazvali onoga tko kaže da Lawal ima potencijal za Ligu prvaka. Ma koliko to danas zvučalo pretenciozno.
Priča dana na Kvarneru opet je Niko Janković. Koji nije konkurirao za utakmicu zbog odluke trenera. Janković igra sezonu ispod svog standarda, govor tijela mu je dijametralno suprotan od onog što se stavlja u školske knjige, ali isto tako on nije igrač na kojem se trenira strogoća. Prvo, jer i dalje nešto vrijedi, a drugo, jer je već odavno jasno da kod njega akcija–reakcija na negativu rijetko kada završi dobro. Postoje igrači na koje treba vikati, postoje oni koje treba tapšati. Janković spada u ove druge. Prilično je čudno ako Sanchez to još uvijek nije shvatio – ili možda jest, samo igra neku svoju šahovsku partiju nekoliko poteza unaprijed. Pa onda Janković bude jednog dana taj koji će protivnicma iz partije u partiju zadavati šah-mat.
Ta 'prilagodljivost' i vizija jedne su od najvećih kvaliteta trenera Rijeke. Sanchez ne mora uvijek igrati lijepo da bi igrao pametno. Odluka da krene s Gojakom bila je pogođena. Nije on plemeniti umjetnik poput Fruka, nije nitko u HNL-u, ali daje strukturu, ravnotežu i ono što treneri vole – disciplinu. Bilo je pogrešaka, čak i krivih dodavanja na koje nismo navikli, ali Istra je u izgradnji napada najviše patila upravo zbog Gojakovog osjećaja za pressing i zatvaranje linija. Uz njega, Dantas je ponovno bio na razini, a Vignato još jednom potvrdio da su prekidi njegova prirodna zona komfora. I baš iz takvih situacija utakmice ovakvog tipa i pucaju. Ovog puta konkretno ne, ali on je svoj dio posla uvijek odradio besprijekorno.
S druge strane, Oriol Riera još je uvijek trener-početnik. I to nije uvreda, samo činjenica. Ima ideju, ima hrabrost, ima energiju, ali još uvijek nema onu tišinu u glavi koja dolazi s iskustvom. I baš zbog toga je simbolika ovog utorka bila izvrsna – učitelj je ostao učitelj, a učenik učenik. Sanchez je nekoć bio Rierin trener u Deportivu, a sada mu je održao lekciju i u Puli. Ne kroz igru Rijeke ili neku Istrinu neprepoznatljivost, nego kroz upravljanje utakmicom. I kad se nakon susreta počne pričati o sucima, o tome da je “utakmica trebala završiti neriješeno" i da “nekome ne odgovara jaka Istra”, onda je jasno da se traže odgovori na krivom mjestu. Taj narativ od Riere dosad nismo vidjeli – i ne možemo reći da nam se sada svidio. Suci nisu razlog ovog poraza i on toga mora biti svijestan. Nije ni Riera, on je (više-manje) sve dobro napraivo, ali nešto se, jednostavno, pita i one na terenu. I ono što oni imaju za reći za tih 90 minuta je daleko najbitnije.
Isto tako vrijedi izdvojiti i Tornikea Morčiladzea, Gruzijca u dresu Rijeke koji se prilično svidio u svojem službenom debiju. Na terenu je proveo otprilike pola sata, ali zato vrlo konkretnih i upečatljivih. Iznudio je (na iskustvo) kazneni udarac, a pritom pokazao da je igrač koji želi sve – gol, asistenciju, prodor, duel. Ne skriva se, ne kalkulira i bira trenutak. Očito nije došao na Kvarner da se utopi u masu, nego da iz nje iskoči. A takvi su igrači uvijek zanimljivi.
Na kraju, dvogodišnja utakmica završila je onako kako je možda i morala – pobjedom momčadi koja je bila mirnija, iskusnija i mentalno čvršća. Rijeka nije očarala ali je došla do nova tri boda. A ponekad je to najveći kompliment i poticaj koji nogomet može dati.
