A. LesičkiPampas je slavio, Bessone je dobio ovacije, a Luka Vrbančić otišao - kući
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 14.09.26. | 08:02
Veznjak Osijeka u razgovoru za Germanijak otkrio je detalje velike partije protiv Dinama
Slavilo se u osječkoj svlačionici, još glasnije, tek nekoliko koraka dalje, u klupskom kafiću. Prvi je izašao Bessone i dobio ovacije! Dinamo je stigao na Pampas kao veliki favorit, s reputacijom, imenima i teretom vlastitog dresa. Osijek je dočekao Dinamo ranjen nakon Rujevice i Siska, s više dvojbi nego odgovora. Malo tko je vjerovao. Osim trenera.
Federico Bessone nije tražio alibi. Nije se skrivao iza poraza u Sisku, rasporeda koji melje, mladosti koje ima ili činjenice da Dinamo u domaćem nogometu i dalje nosi onu posebnu vrstu strahopoštovanja. Svaki dan je, kažu igrači, ponavljao istu poruku: zaboravite što je bilo, gledajte ono što dolazi. A kad je stiglo, Osijek nije trepnuo.
Luka Vrbančić nakon utakmice nije mogao napraviti par koraka bez čestitke. Netko bi mu stisnuo ruku, netko dobacio koju riječ, netko samo klimnuo glavom kao da želi reći:
“Svaka čast majstore.” Stajao je pokraj Dinamova autobusa, tog simbola hrvatske nogometne moći, dok je oko njega trajala mala osječka fešta.
“Da, trener je najveći optimist. Bodrio nas je svaki dan i uvjeravao da moramo zaboraviti što je bilo prije i okrenuti se onome što je pred nama”, govorio je Vrbančić, dok mu se pogled svako malo gubio prema izlazu sa stadiona.
Imao je razlog za žurbu.
“Čekaju me roditelji i sestra. Bili su na utakmici, zapravo su na svakoj domaćoj i na većini gostovanja, a sestra ode baš na svaku. Velika su mi potpora i jedva čekam ova dva slobodna dana provesti s njima.”
U toj rečenici bilo je više stvarnog nogometa nego u mnogim prije. Jer, dok oko mladih igrača već kruže procjene, milijuni, avioni i kamioni, transferi i mudrovanja, njemu su nakon pobjede nad Dinamom najvažniji bili roditelji i sestra. I dva slobodna dana koje im je Bessone dao kao nagradu.
A Osijeku je upravo to možda i trebalo: malo normalnosti nakon Siska, malo karaktera nakon Rujevice, malo nogometa bez straha.
“Nismo previše razmišljali o onome što se dogodilo u Sisku. Dobra stvar kod utakmica svaka tri dana je što nemaš vremena. Nemaš vremena ni slaviti kada pobijediš, ni tražiti uzroke kada izgubiš. Dolazi nova prilika i moraš je iskoristiti.”
Osijek ju je protiv Dinama iskoristio. I to bez velikih filozofija. Zatvorio je prostor, dobio duele, istrčao kada je trebalo i, najvažnije, realizirao ono što je sam stvorio. Nije čekao da Dinamo pogriješi pa da slučajno ispadne junak.
Vrbančić je pritom bio posvuda. U sredini, u duelu, u brzoj tranziciji, u onim sitnim nogometnim detaljima koje televizija često ne stigne pokazati, ali treneri ih jako dobro vide.
“Ne, nisam ja izdominirao vezni red”, odmah nas je ispravio. “Cijela momčad je izdominirala i veznu liniju Dinama i utakmicu općenito. Iskoristili smo prilike koje smo sami stvorili, limitirali plave i na kraju je završilo kako je završilo.”
To “kako je završilo” dovoljno je govorilo samo za sebe. Osijek je pobijedio Dinamo, a mladi veznjak nije htio uzeti ni mrvicu više zasluga nego što mu pripada.
Vrbančić je u Osijek stigao prošlog ljeta, iz Dinamova pogona, s etiketom igrača koji je morao napraviti korak unatrag kako bi kasnije otišao dva naprijed. Samo što on to tako ne vidi.
“Nikada nisam smatrao, niti ću smatrati, da je to korak iza. To je stepenica i prilika da se dokažem u ligi, da napravim iskorak. Kao junior Dinama došao sam u ozbiljan klub, a Osijek to sigurno jest, tražeći prostor i vrijeme. Kada se sve posloži, onda mogu dati najbolje od sebe.”
Nije odlazak iz velikog kluba nužno poraz. Ponekad je samo bijeg od klupe, od čekanja, od obećanja koja traju dulje od ugovora. Ozljeda mu je već uzela dio vremena, usporila ga i podsjetila da u nogometu ništa ne dolazi preko noći. Ali protiv Dinama je izgledao kao igrač koji je možda napokon pronašao svoje mjesto. Ne u tuđim planovima, nego u vlastitoj priči.
A pravo lice Osijeka? Je li ono bilo ono bojažljivo s Rujevice ili ono hrabro, čvrsto i drsko protiv Dinama?
“Ovo protiv Dinama trebalo bi biti naše pravo lice. Protiv Rijeke smo bili sramežljivi, bojažljivi i skloni pogreškama. Malo nas je potreslo ono što se događalo dan ranije. Zabili smo gol, odmah ga primili nakon naše greške i onda je sve krenulo u krivom smjeru.”
Tu negdje leži i cijela dijagnoza Osijeka. Mlada momčad može izgledati kao budućnost hrvatskog nogometa, a već za nekoliko dana kao skupina dječaka koji su se izgubili na velikoj pozornici. Između ta dva lica često stoji samo jedna stvar: samopouzdanje.
Protiv Dinama ga je bilo. I to u momčadi u kojoj 21-godišnji Vrbančić, godinu stariji Mikolčić i Bukvić s tek nešto više utakmica od ostalih već nose neku vrstu iskustva. Zvuči nevjerojatno, ali u ovakvom Osijeku oni doista jesu stariji.
“Ne pitaju me baš za savjet, ali ja sam dosta otvoren pa im kažem što mislim i kada ne pitaju”, nasmijao se Vrbančić.
“Tu sam da pomognem, kao što su meni pomagali igrači poput Mišića, Ademija i Petkovića. Iako mi je karijera još mlada, dosta toga sam prošao i vjerujem da mogu prenijeti iskustvo dalje. Sve s ciljem boljeg i jačeg Osijeka.”
Još smo imali pitanja. O Dinamu, o budućnosti, o reprezentaciji, o tome koliko ovakva pobjeda može promijeniti sezonu. Ali Vrbančić je već bio u niskom startu.
Čekala ga je obitelj.
I možda je to najbolji kraj večeri u kojoj je Osijek srušio Dinamo: dok su po Pampasu još odzvanjale pjesme, jedan od junaka pobjede bio je u žurbi. Ne po naslovnicu, kamere i mikrofone. Ne po veliki intervju. Nego prema roditeljima i sestri. A u nogometu, koliko god to danas zvučalo staromodno, takvi obično najdulje ostanu na pravom putu...