"On zamahne lijevo, cijeli stadion ode za njim”: Englez s unukom stigao na Wembley pa uzdahnuo za Hrvatom

A onda smo došli pred White Horse.

Bijeli konj, pub u blizini stadiona, već je oko 14 sati pokazivao ozbiljne simptome hrvatskog preuzimanja. Nekoliko sati poslije unutra se više nije moglo ni na preporuku. Zaštitari su regulirali promet jednostavnom računicom: jedan van, drugi unutra. U redu se čekalo strpljivo, bez nervoze, premda je londonski vjetar počeo ulaziti pod jakne i prebrojavati rebra.

Pinta je, govorili su nam, stajala osam i pol funti. Cijena od koje bi čovjek kod kuće zatražio knjigu žalbe. Ovdje nitko nije previše mario. Kartice su se peglale kao da će ih u ponoć ukinuti, a svaka nova runda bila je još jedan mali poraz kućnog budžeta.

Unutra – Hrvatska u malom, ali s pojačalom.

Netko od naših donio je USB s pjesmama i preuzeo glazbenu politiku lokala. Od Zagore do Zagorja, od Prevlake do Dunava, cijelo je poslijepodne trajao putujući festival domoljubnog repertoara. Engleski pub dobio je hrvatski dnevni boravak. Samo što se u ovom dnevnom boravku pivo naplaćivalo osam i pol funti.

Nešto ranije sreli smo Šibenčane. Avionske karte rezervirali su davno, dok je put još izgledao kao financijski razumna odluka. Na kraju će im, čini se, upravo let biti najmanja stavka na računu.

“Ne dolazi se svaki dan u hram nogometa”, govorili su ponosno.

Alen Lesicki - Germanijak

I što ćete im na to odgovoriti? Da štede? Pred Wembleyjem je to gotovo nepristojno. Euri su se topili kao sladoled na šibenskoj rivi u kolovozu, ali nitko nije došao u London da bi jednog dana unucima pričao kako je uštedio na pivu.

“Wembley? To je katedrala nogometa. Prijestolnica nogometa i samo srce nogometa”, rekao je svojedobno Pelé, čovjek kojemu za takvu procjenu nije trebala potvrda sa strane.

A u toj katedrali i oko nje Hrvati imaju svoju povijest. Dovoljno je započeti razgovor s Englezima. Modriću će se pokloniti, Perišića i Šukera spomenuti s poštovanjem, ali na ime Slavena Bilića lica se razvlače u osmijeh. I to ne samo među navijačima West Hama.

Bilić je ovdje očito ostavio ono nešto. Neposrednost, malo nehaja prema pravilima ukočenog ponašanja, onu ljudsku crtu zbog koje trener prestaje biti samo čovjek uz aut-liniju. Englezi ga pamte s naklonošću kakva se ne može naručiti ni platiti. Obožavaju ga.

Neil, navijač Portsmoutha, imao je, međutim, drugog hrvatskog junaka. Čim je shvatio odakle smo, razgovor je skrenuo prema Robertu Prosinečkom.

“Kako je taj gladio loptu. Kao da mu se lijepila za noge. On zamahne lijevo, cijeli stadion ode na tu stranu. Pa desno, ista situacija. Nema više takvih igrača…”

Uzdahnuo je kao čovjek kojemu je netko upravo pokazao fotografiju mladosti. Na utakmicu je došao s unukom. Kaže, ne odvaže se često na Wembley: stadion prima 90 tisuća ljudi, ali interes je takav da ulaznica svejedno ostaje ozbiljan ulov.

Unuk je slušao priču o nogometašu koji je čitav stadion mogao poslati u pogrešnom smjeru. Neke se stvari, srećom, još prenose usmenom predajom.

Alen Lesicki/Germanijak

Pred White Horseom susrećemo i kolege Antolića i Medu. Njih dvojica nisu došla na gostovanje, nego na otočku turneju. Najprije kod Jakira u Hull, zatim Manchester, pa Sunderland i Dinamo, a za posljednji čin – Wembley. Itinerar od kojega bi se umorio i engleski željezničar.

Dogodovština imaju za nekoliko mjeseci prepričavanja. No jedna se već izborila za mjesto na vrhu programa.

U navijačkom pubu Manchester Cityja Antola je izvadio mobitel i odlučio malo snimati. Pokazalo se da domaćini imaju vrlo strogu politiku prema televizijskim pravima. Mobitel je promijenio vlasnika brže nego što je njegov dotadašnji uspio objasniti svoje umjetničke namjere.

Uslijedili su mirovni pregovori. Posredovao je bivši vojni specijalac koji je služio na Kosovu, što cijeloj epizodi daje ozbiljnost kakvu čovjek ne očekuje od običnog odlaska na pivo. Mobitel je na kraju vraćen, uz Antolinu obavezu da izbriše eventualne snimke.

“Nije bila situacija za smijeh”, prisnažio je Medo.

A kada to kaže čovjek njegovih fizičkih gabarita, onda valja vjerovati. Ni njegova pojava toga puta nije bila dovoljna zaštita kolegi i njegovoj mobilnoj imovini.

Na Wembley su, srećom, stigli obojica. I mobitel.

Pred Bijelim konjem pjesma se nastavljala, red se nije smanjivao, a vjetar nije pokazivao razumijevanje za goste s juga. Još jedna runda, još jedan refren, pa prema stadionu. Četiri tisuće Hrvata došlo je u katedralu nogometa. Za cijenu hodočašća pitat će se kada stigne izvod s kartice. Ili će ih pitati supruge… No, ne igra Hrvatska svaki mjesec na Wembleyu, toj katedrali nogometa!