Armin Durgut/Pixsell
Armin Durgut/Pixsell

Od Medićevog statista preko Slavena do klupe Hajduka: Kako je izgledalo Kopićev put do Maksimira

Vrijeme Čitanja: 6min | čet. 02.12.21. | 15:00

Donosimo pregled trenerskog puta čovjeka koji će u nedjelju na najvećem derbiju hrvatskog nogometa sjediti na klupi Dinama. Od prvih koraka u osječkoj Elektri do prekida karijere zbog potrošenih koljena, do turbulentnog trenerskog puta u kojem je iskusio uspone i padove, ispadanja iz lige, borbu za trofeje i pohvale za napadački stil igre. Željko Kopić na klupi Dinama svakako jamči zanimljiv nastavak ionako uzbudljive HNL sezone.

Željko Kopić, nekadašnji igrač Modrih i dojučerašnji voditelj Dinamove škole nogometa, napravio je puni krug u svojoj turbulentnoj karijeri. Put ga je od rodne Slavonije, preko Dinamove škole nogometa i niza različitih klubova ponovno doveo do Maksimira. Ovdašnja javnost najviše ga pamti po ulozi trenera-statista u posljednjoj etapi prvoligaške ere Medićevog NK Zagreba, uzbudljivom run and gun stilu nogometa u Slaven Belupu i Hajduku, kao i razgovoru s Torcidom na ogradi tribine u Kranjčevićevoj. Prije svega toga, bio je kako i sam kaže prosječan igrač, ali je veoma rano razvio jasnu o sebi kao budućem treneru.

Rođen je u Osijeku 1977. godine, a nogomet je počeo igrati kao osnovnoškolac u NK Elektri. Kao većina talentiranih igrača u gradu, ubrzo je prešao u Osijek, a kao kadet sredinom devedesetih dolazi u tadašnju Croatiju gdje je nogometno odgajan pod paskom Đalme Markovića. Igrao je na poziciji ofenzivnog veznog, ali se u dresu zagrebačkog kluba nije uspio izboriti za seniorske minute.

Karijeru je proveo u redovima Čakovca, Marsonije, Sydney Uniteda i Hrvatskog dragovoljca. Kraj igračkog puta obilježile su ozljede protiv kojih se isprva pokušao tvrdoglavo boriti, ali treća operacija koljena prisilila ga je da kopačke objesi o klin. Trenerska struka bila je logičan izbor za nekoga tko je iz ljubavi prema nogometu silno htio ostati u sportu, pa je UEFA-inu B licencu stekao već kao 29-godišnjak. Inicijalno trenersko iskustvo sticao je s pionirima Dragovoljca u kojem je i završio igračku karijeru, a prve seniorske momčadi koje je vodio bili su krapinski Zagorec i sisačka Segesta.

Prvi posao na klupi prvoligaša bio mu je NK Lučko. Debitirao je u šestom kolu sezone 2011/12. nakon što je zbog lošeg starta otpušten Dražen Biškup. Prvi protivnik bio mu je Dinamo, protiv kojeg je Kopić izveo momčad predvođenu kapetanom Krunoslavom Rendulićem i budućom ikonom Istre 1961 Slavkom Blagojevićem. Ipak, Dinamo Krune Jurčića je s tri buduća srebrna reprezentativca u prvoj postavi (Vrsaljko, Vida, Kovačić) bio prejak i upisao je minimalnu pobjedu pogotkom Marija Šituma.

Bila je to posljednja sezona u kojoj se igrala ‘liga 16’, a Lučko nije uspjelo uhvatiti 12. poziciju koja je osiguravala ostanak. Za nekoliko bodova pobjegla im je Rijeka, pa je klub sa zagrebačke periferije prekinuo suradnju s Kopićem poslije posljednjeg kola. Tada mladi 35-godišnji trener ostao je član prvoligaškog društva. Na startu sezone 2012/13. preuzeo je kormilo vinkovačke Cibalije koju je nakon poraza u prvom kolu napustio Samir Toplak, usprkos visokom petom mjestu sezonu prije.

Kopić nije uspio ponoviti uspjehe prethodnika uslijed velikih financijskih problema u klubu, te je nakon 15 kola u kojima je upisao osam poraza odlučio podnijeti ostavku, a Cibalia se unatoč tome nije spasila selidbe u niži rang. Nakon razlaza s Vinkovčanima pauzirao je gotovo pune dvije godine, te ljeta 2014. na poziv Dražena Medića odlazi u NK Zagreb.

Kopićeve trenerske ovlasti sasvim sigurno nikada prije ili kasnije nisu bile toliko ograničene. Službeno je imao titulu glavnog trenera, ali je sam Medić, klupska alfa i omega, u medijima o njemu govorio kao o svom pomoćniku, te nije skrivao da je prilikom selekcije momčadi i svih bitnijih odluka njegova riječ zadnja. Te sezone na terenu ih je kao najbolji strijelac Gabrijel Boban doveo do petog mjesta, a da su Kopićevi tj. Medićevi momci u 36 kola postigli samo jedan gol više izborili bi kvalifikacije za Europsku ligu, ali je tamo zbog mrvicu bolje gol-razlike otišla Lokomotiva.

Na kraju sezone odlazi iz Zagreba koji se otada munjevito srozava u sportskom i ekonomskom smislu i istog dana preuzima Slaven Belupo. Na klupi Koprivničana Kopić dobiva do tada najveću validaciju šire javnosti. Dvije sezone u nizu završio je na sedmom mjestu, ali je Slaven igrao veoma atraktivan napadački nogomet. Već u prvoj sezoni u Kupu je izbacio Rijeku i Osijek, da bi u finalu pogotkom desetak minuta prije kraja utakmice upisao minimalan poraz protiv Dinama.

Pod Kopićem su Mirko Ivanovski i Heber bili jedni od opasnijih ofenzivaca lige, Kristijan Bistrović postao je mladi reprezentativac i izborio kasniji transfer u CSKA, a Nikola Katić je u roku dvije godine od trećeligaškog stopera postao milijunska akvizicija Glasgow Rangersa. 

Miranda Cikotic/Pixsell Miranda Cikotic/Pixsell

Za poraz u finalu Kupa Dinamu se djelomično osvetio pobjedom od 2:1 u ligi početkom 2017. godine, a kada je kasnije upitan o svojoj nogometnoj filozofiji koja je plijenila sve više pažnje Kopić je rekao:

“Ko i svi bio sam fasciniran Barcelonom u doba Guardiole kod kojeg se sve svodilo na posjed, čim brže osvajanje lopte kada se ona izgubi, pa onda ponovno posjed i ‘ušetavanje u gol’. Onda je došao Luis Enrique koji im je donio tzv. varijabilnost u taktici ali unutar istog sustava. Postavio je Barcelonu koja je zadržavala posjed, ali je bila opasna i u brzim tranzicijama. Meni se to ekstra svidjelo jer ne možeš svaku ekipu natjerat da uvijek drži 80 posto posjeda i da se ušetava u gol. Izuzetno interesatno mi je imati napadače koji mogu igrati posjed i biti opasni po dubini.”

Unatoč atraktivnom nogometu i uzorima među samom svjetskom trenerskom kremom, Slaven na startu sezone 2017/18. doživljava veoma teške dane koji kulminiraju s tri uzastopna poraza nakon kojih Kopić dobiva otkaz. Nije imao prilike za dulji odmor. Idućeg mjeseca Hajduk otpušta Joana Carilla, a Kopić preuzima klupu.

Hajduk je pod njim inicijalno doživio veoma pozitivan šok. U prvih osam utakmica upisan je jedan remi i sedam pobjeda, uključujući slavlja nad Rijekom na Rujevici (prva pobjeda Splićana u Jadranskom derbiju nakon pet godina posta) i Dinamom na Maksimiru. Dodatne simpatije hajdukovaca Kopić je zaradio naročito vatrenim ponašenjem uz aut-liniju. Na oba spomenuta derbija u kojima je pokupio maksimalan broj bodova Kopić je zaradio i crvene kartone zbog sukoba sa suparnicima i sucima.

U izjavama je često isticao kako svakodnevno osjeća da je Hajduk veliki klub, te kako ga na vatrenu borbu uz teren posebno motivira Torcidina brojna podrška na svim gostovanjima. Do kraja sezone Hajduk nije zadržao gotovo savršenu formu s početka Kopićevog mandata, ali treba napomenuti kako su Splićani tada posljednji put u kontinuitetu izgledali kao legitimni kandidati za vrh. Zaostatak za Dinamom bio je vrlo malen, a snovi o naslovu ugašeni su tek u posljednja četiri kola.

 Ivica Cavka/HaloPix Ivica Cavka/HaloPix

Najprije je došao šokantan poraz od Rudeša u Kranjčevićevoj nakon kojeg je Kopić otišao do Torcide, preuzeo odgovornost i obećao ‘bacanje na glavu’ u samom finišu sezone, za što je dobio gromoglasan pljesak Hajdukovih ultrasa. Ipak, remi s Osijekom i poraz na Rujevici značili su završetak ligaške sezone 2017/18. na trećem mjestu, sa četiri boda zaostatka za Rijekom, i sedam za Dinamom.

Za sam kraj sezone stigao je minimalan poraz od Dinama u finalu Kupa nakon kojeg se najviše razgovaralo o dvojbenim sudačkim odlukama, a nažalost po Kopića i Hajduk to je označilo tek početak implozije i osjetnog rezultatskog srozavanja iduće sezone.

Nakon izbacivanja Slavije iz Sofije, europski put je završen kiksom u sudačkoj nadoknadi protiv rumunjskog FCSB-a, a Kopiću je konačno presudio niz od sedam utakmica bez pobjede. Kraj mandata u Hajduku obilježile su i mini afere o navodnom tajnom sastanku s Igorom Štimcem i zdravstvenim problemima prouzrokovanim stresom nakon lošeg rezultatskog niza. Bilo kako bilo, klupu je preuzeo Zoran Vulić, a sjajan Kopićev start je u gradu pod Marjanom ostao samo blijeda uspomena. 

Njegovi mandati na klupi Slavena i Hajduka imali su sličan uzorak - vrlo dobar početak uz dojmljiv stil igre, ali i nagla rezultatska srozavanja zbog kojih su mu uručivani otkazi. Nakon Hajduka, odradio je svoju jedinu inozemnu gažu od 36 utakmica na klupi ciparskog Pafosa, da bi najzad u travnju prošle godine preuzeo Dinamov omladinski pogon.

Nedjeljni derbi s Hajdukom bit će njegov povratak trenerskom poslu nakon točno 25 mjeseci. Navijače Dinama u trenutnom kontekstu lošeg otvaranja domaće sezone može tješiti Kopićevo umijeće da kod momčadi u inicijalnom periodu izazove pozitivan šok. Neutralne navijače može radovati da ni on ni njegov vršnjak Dambrauskas nisu poznati kao bunkeraši, pa bismo mogli imati naročito atraktivan derbi.

Kopić je u Hrvatskoj javnosti u protekle dvije godine koje je proveo na Cipru i iza kulisa u Maksimirskoj 128 pomalo bio i pomalo zaboravljen, a uz to se o njemu već sada govori kao tek privremenom rješenju na Dinamovoj klupi. Možda mu baš taj pomalo podcjenjivački odnos posluži kao motivacija da pokuša dokazati kako je sposoban u kontinuitetu isporučivati dobre rezultate i dobar nogomet. Atraktivniju uvertiru od ove koju će imati u nedjelju nije mogao dobiti.

 

 


Tagovi

Željko KopićSlaven BelupoDinamo ZagrebHajdukPrva HNL

Ostale Vijesti