Modrićev kraj i Dalićeva odluka koju svi znaju

Primao je udarce sa svih strana. Iz nogometa, a često i van njega. Bavili su se njegovim privatnim životom, zamjerali mu duhovnost i krug prijatelja. Potroši to čovjeka. Itekako... A davno je mogao uzeti milijune, ležati na nekoj plaži i gledati preko televizije kako se obrana muči, kako ne možemo zabiti, kako smo potoršeni...

Uostalom, i taj ugovor već dugo skuplja prašinu na Kustićevu stolu. Nepotpisan. Čeka rasplet koji svi znaju, ali ga nitko ne želi prvi izgovoriti.

I možda je baš sada idealan trenutak za odlazak. Zlatko Dalić to zna. Dovoljno dugo je unutra da može procjeniti kuda priča vodi. I zato želi otići prije nego što ga počnu tjerati oni koji su ga do jučer slavili.

Jer nogomet ne pamti dugo, a oprašta još kraće. Nakon Engleske ništa nije valjalo. Nakon Paname nije bilo dovoljno. U ovoj zemlji si heroj do prve sljedeće utakmice. Onda si problem. Onda si “potrošen”. I onda ti broje sve — godine, dodire, pa i ono što ih se ne tiče.

I zato Zlatko Dalić želi otići na vrijeme. Prije nego što ga počnu micati i bacati mu klipove pod noge. To je razlika između onih koji vode i onih koje odnese.

Jer prostora za napredak ima. I to puno više nego što se željelo priznati. Obrana koja je trebala biti oslonac postala je slabost. Bekovi iz Bayerna i Cityja, Vušković kao senzacija Bundeslige, Šutalo kao sigurnost — a mi primimo pet u skupini i još dva od Portugala. Prekidi kao alarm, skok igra na rubu incidenta.

I kad nestane energije, nestane i iluzije da će se stvari same posložiti.

Vrijeme je za nove ljude. Ivica Olić kao favorit HNS-a. Slaven Bilić kao stara ideja koja nikad ne umire. Ćorluka kao tiha opcija koja sve glasnije kuca. Netko će sjesti. Netko će pokušati.

A neki će otići.

Ne i Perišić. On još ima što za reći.

“Dok činim razliku, tu sam”, poručio je Perija.

I dobro da jest. Jer ovoj reprezentaciji nakon Luke treba lider, a ne samo igrač. Mateo Kovačić je klasa od igrača, neosporno, ali vođe se ne postaje — to ili jesi ili nisi. A on nikada nije bio taj. Godine su stigle i Andreja Kramarića. Ozljeda je uzela ono što je trebalo donijeti razliku na Mundijalu. Nedostajali su ti njegovi golovi, kao i sigurnost koju donosi kontinuitet. Ante Budimir je možda već na izlazu.

I što ostaje?

Tri medalje. Povijest koju će biti teško nadmašiti. I momčad koja dolazi. Livaković na golu, Gvardiol kao stup, Vušković i Šutalo kao temelj, Stanišić kao konstanta. To je obrana. Sučići — jedan već ključan, drugi čeka na red. Baturina koji je snažno pokucao na vrata ozbiljnog nogometa.

Krila? Naći će se. Napadači? Doći će.

Bit će tu materijala. Hrvatska uvijek pronađe nekoga. Ali neće uvijek pronaći vrijeme.

Budućnost, dakle, nije problem. Problem je samo trenutak između — onaj kad trebaš zatvoriti jedno poglavlje da bi drugo uopće počelo.

A taj trenutak je — sada.