Laž, prokleta laž i Sofascore: Je li Martin Baturina najbolji igrač HNL-a prošle sezone?

Nije sporno da je Dinamova 'desetka' skupila najveću prosječnu ocjenu od svih prvoligaških igrača, 7.45, čime je nadmašio sve svoje konkurente u najvišem rangu Marka Livaju s prosječnom Sofascore ocjenom 7.36 i Ivana Rakitića sa 7.29, ali se može polemizirati o Sofinom algoritmu, za koji smo više puta proteklih sezona u redakciji zaključili da mu treba dorada, poput situacija za „uspješno čišćenje“ kad obrambeni igrač svojom nespretnom reakcijom pogodi vratnicu vlastith vratiju, dakle pukom srećom ne postigne autogol i tako dalje... No, digitalni svijet, vidimo, napreduje, vjerujemo da će i Sofa, a komentar našeg vjernog čitatelja koji je strastveni pratitelj nogometa prenosimo u cijelosti:

„Svakome tko prati nogomet i ima barem određenu dozu objektivnosti izbor Sofascorea koji je proglasio Martina Baturinu za igrača sezone je zasigurno iznenađenje. Ovo je pitanje koje je današnjem društveno-tehnološkom kontekstu posebno zanimljivo, svojevrstan sudar (nogometnih) filozofija. Naime, jesu li metrike koje nam često promiču dok gledamo utakmicu stvarno važnije od našeg dojma i zapažanja? Ili u konačnici, kome više vjerovati – vlastitim očima ili naprednoj statistici i analitici?

Počnimo prvo s par ograda. Prvo, Sofascore je izvrsna hrvatska priča koja globalno raste i kojoj želim svaki uspjeh. Mislim da nitko ne sumnja u objektivnost njihovih rezultata koji zasigurno otkrivaju ono što prosječnom nogometnom obožavatelju, kakav je i autor ovog teksta, često promiče. Drugo, Martin Baturina je zasigurno svojom kvalitetom u top 3 igrača HNL-a te jedan od boljih hrvatskih igrača općenito za kojeg se svi nadamo da će ostvariti svoj potencijal i postati nositelj hrvatske reprezentacije narednih 10-ak godina.

Napravimo sada korak unatrag i razmotrimo „objektivnost“ i nalaze koji nam danas daju napredni analitički modeli. Prvo i osnovno, čovjek je taj koji određuje varijable i pondere koji se uzimaju u obzir kod ovakve ocjene igrača. Znači čovjek je odredio da dodavanje u zadnjoj trećini vrijedi više od onoga u prvoj, kao i da recimo ključno dodavanje vrijedi više od presječene lopte. Dakle, utjecaj čovjeka u ovakvom modelu opet je od presudnog značaja. Nema li čovjek onda na kraju pravo, pa čak i obvezu, preispitati rezultate onoga što nam daju „objektivni“ algoritmi i statistika? Posebice jer nogomet nije nikad bio niti će biti zbroj statističkih rezultata. Zašto? Jer nogomet ima „dušu“, on je „živ“, za njega je potreban osjećaj jer često graniči s umjetnošću, a kao takvog ga se ne može tako lako zarobiti u statističke modele. Baš je (pro)cjena Sofascorea koji je Martina Baturinu proglasio najboljim igračem sezone izvrstan primjer za našu tezu.

Već smo rekli, i to nitko ne može sporiti, da je Baturina izvrstan igrač. No vjerujem da ni najzagriženiji dinamovci neće imati obraza izjaviti da je baš on najbolji igrač HNL-a ove sezone. Vjerujem da ni on sam ne bi to za sebe rekao. Nekoliko je razloga za to. Prvi bi recimo bila sama logika ligaškog natjecanja u kojoj na kraju naslov osvaja jedna ekipa i koja zaslužuje epitet najbolje momčadi. Prirodno bi bilo da najbolji igrač iz redova najbolje momčadi bude najbolji igrač prvenstva. To je najosnovnija i najjednostavnija metoda s kojom se ne može previše pogriješiti. Druga stvar je ta da osim što je Dinamo ove sezone podbacio u prvenstvu, svatko tko je gledao Dinamo je mogao jasno vidjeti da Baturina jednostavno nije bio prevaga na terenu u mjeri u kojoj je mogao biti s obzirom na svoju kvalitetu, kao što je to recimo prošle sezone bio Petković koji je svojim potezima rješavao ključne utakmice. Vjerujem da je jedan od nogometnih postulata da najbolji igrači rješavaju utakmice, a on to jednostavnije nije činio. Može li i treba li uopće igrač koji igra na 80-90% svojih mogućnosti biti u razmatranju za najboljeg igrača sezone? Teško. Da je to bio onaj Baturina iz Lige prvaka, apsolutno, dajte mu dvije nagrade, ali on to jednostavno nije bio. Treća stvar koju treba uzeti u obzir jest da je on okružen najboljim igračima u ligi, da Dinamo igra napadački nogomet pretežno na polovici protivnika, a samim time je i njegova izvrsna statistika lakše ostvariva, a to nije nešto što treba posve zanemariti. Ako si rođen u dobrostojećoj obitelji, završio sve prave škole i poznaješ sve prave ljude neću biti toliko impresioniran tvojim uspjehom. Ali ako si jeo govna po selendrama i probio se i ostvario uspjeh unatoč očajnim okolnostima – e onda imaš moje divljenje i poštovanje. Ista stvar vrijedi i za nogomet koji je život u malom. Da si ti s klubom iz donjeg dijela tablice napravio takva statistiku i imao takve metrike rekao bih „dajte čovjeku nagradu“. Međutim to nije slučaj. Dakle niti po jednoj od ove tri ključne točke, a vjerujem da ih ima još, Baturina nije zaslužio tu nagradu ove sezone koliko god bio dobar igrač i čini se, ne manje važno, stvarno dobar i pristojan mladić.

Jasno je da ovo razmišljanje nije nikakav napredan statistički model koji rezultira kvantificiranim rezultatom koji čovjeku ulijeva sigurnost da može donijeti jednostavnu odluku: x je veće od y, dakle x je bolji. Ne, kao i život i nogomet od nas traži da donesemo vlastitu odluku pri čemu se dobro osloniti na statistiku, ali kao i uvijek ona nam ne može otkriti cijelu sliku. Ovo je prije svega nastojanje da se na objektivan način i unutar logike same nogometne igre - koja je životna! - vrednuje doprinos i važnost igrača.

Koliko god pohvalna bila težnja za objektivnošću i želja da se izbaci pristranost ili besramni PR kao primjerice u slučaju Viniciusa prošle godine prilikom dodjele Zlatne lopte, ovaj statistički moment ipak ne može biti ništa više od jedne varijable koja nam može i treba poslužiti u donošenju objektivne ocjene. Međutim, on nikako ne može biti apsolutna istina koja je nepogrešiva i koja se ne može dovesti u pitanje. Ovo je pitanje koje nadilazi samo nogometne okvire u vremenu kada sve više povjerenja stavljamo u računala i algoritme koji donose odluke u naše ime, kada se razne odluke opravdavaju objektivnošću statistike ili točnošću umjetne inteligencije, često zaboravljajući da su to samo alati koje je napravio čovjek te su kao i on sam – nesavršeni.“

Marin Mikić