Kovačević je potrošio i ovaj kredit, Mišić i Ljubičić u velikom padu. Dinamu treba Stojković!

Prvi dani nakon Pule mogli su nagovijestiti neke promjene, igrači su međusobno riješili neke stvari, a Kovačević je slao dojam da je postao odlučniji, rigorozniji, da se neće više događati propusti kakve je imao i da će Dinamo izgledati bolje. Potezi koje je on povukao bili su oduzimanje dokapetanskog statusa Kulenoviću i Nevistiću, koji je izgubio i status prvog vratara, Beljo je pao u hijerarhiji i izgubio mjesto startera, dodano je nazadovao Villar, a na sceni se, više iz nužde nego iz prave vjere, pojavio Noa Mikić. U najavi dvoboja u Lilleu zaključili smo da se radi o najlakšoj utakmici za Modre, da je to dvoboj u kojemu mogu puno dobiti, pokazati progres, bodovi bi donijeli i samopouzdanje, podignuli momčad, a poraz ne mora biti ništa strašno. Jer, Lille je kvalitetna momčad, kad ima svoju večer onda pati i PSG, a kamo li Dinamo!

Međutim, ovakav poraz (4-0) uz očajnu prezentaciju i nemoć kakvu je pokazao Dinamo, to je ipak udarac. I to je još jedna prilika, još jedan kredit koji je potrošio Mario Kovačević. Umjesto napretka, još jednog koraka naprijed, nećega za što se svatko može uloviti kao dokaz da dolaze bolji dani, Dinamo kao da se nije pojavio na terenu. Nedostatak agresije i energije, ideje, konfuzna obrana i bezopasni napad, pokazali su da Modri i dalje stoje u mjestu. Karlovac i Varaždin bile su svijetle točke, ali kad je trebalo napraviti nešto pravo, opipljivo, Dinamo je opet zakazao. I to potpuno! Kovačević je imao šansu pokazati da je i on nešto naučio iz čitave priče, ali sad opet mora na 'popravni'.

Ako dosad nije bilo, sad je potpuno jasno, Dinamo ima veliki problem u veznom redu. Tamo gdje bi trebao biti najjači, taj bi dio momčadi trebao biti krv, mozak i srce ove momčadi. A Dinamovi vezni igrači u zadnje vrijeme potpuno se gase. Osim Mihe Zajca, koji uglavnom vuče Dinamov vlak, iako ni on u Lilleu nije bio na svojoj razini, ostali iz utakmice u utakmicu statniraju. Možda je to nekome teško prihvatiti, jer radi se o kapetanu, o jednom od zadnjih 'senatora' momčadi, koja je radila sjajne stvari, ali Josip Mišić je u očitom padu. Nije to onaj isti Mišić, bez kojega Dinamo nije mogao egzistirati. Ona nervoza protiv Rijeke, nekoliko prosječnih i sve više slabih izdanja, više ne mogu sakriti činjenicu da se njegova forma strmoglavila. Mišić kao da jednako igra protiv Karlovca ili Lillea, u istoj brzini. Imaju njegove lopte još uvijek smisla, zna on promijeniti stranu ili odigrati na krilo, ali sve rjeđe, sve manje konkretno. Kasni u zatvaranju i postavljanju, griješi u predaji, njegov nogomet više nije kao nekad. Je li to prolazna faza, samo posljedica svega što se Dinamu događa(lo) zadnjih mjeseci ili se Mišić, jednostavno, igrački gasi, pitanje je koje će svoje odgovore dobiti kroz neko vrijeme. No, nije Mišić jedini.

Dejan Ljubičić došao je ovog ljeta u Dinamo kao igrač s pedigreom Bundeslige, kao važna karika u veznom redu, čovjek koji će donijeti čvrstinu prema nazad, trku, ali i konkretne poteze prema naprijed. Krenuo je solidno, s dva gola Maccabiju naznačio i rast forme, ali nakon toga... Ljubičić je postao nevidljiv, njegov nogomet ne donosi ništa od svega toga, često je dojam da ga i nema na terenu. I u Lilleu je bio jedan od najlošijih, među toliko loših. E sad, što će po svim tim pitanjima napraviti Kovačević? Igra s tri slična veznjaka (Mišić, Zajc, Ljubičić), kojima u HNL-u konkurira i Bennacer, teško donosi išta prema naprijed. A kad dobar dio tih igrača nije na svojoj pravoj razini, iz tko zna kojeg razloga i čijom krivicom, onda protiv brzih, konkretnih momčadi kao što je Lille, izgledaju sasvim nemoćno! Ta sredina terena, koja je trebala i morala biti Dinamova snaga i okosnica, postaje mekano tkivo i izvor mnogih problema. U oba smjera!

I tu, jednostavno, trebaju Dinamu neke nove ideje. Nova energija, nova rješenja. Luka Stojković, naravno, prirodna je opcija, dečko koji se u silnim promjenama isto malo izgubio. Njemu treba kontinuitet, povjerenje, trebaju mu utakmice, status u prvih 11 da bi donio ono za što je sposoban. Nije jasno zašto Kovačević s njim igra stalno 'toplo-hladno', što želi dokazati? Što je s Vidovićem, ima li uopće nade da taj dečko bude iskorišten u veznom redu, ili se on potpuno predao, a od njega u Maksimiru dignuli ruke? Ima li goriva u Villaru, može li 'uvrijeđena frajla' dati više nego dosad? Mudražija i Soldo odavno su u trećem planu pa je o njima suvišno ponovno pričati. Kao i promjeni formacije, nekim novitetima, kojima Kovačević, očito, nije nimalo sklon. Ali, promijeniti, nešto konkretno, ipak mora. Dinamo ne smije više izgledati kao što je izgledao u Lilleu. I ne smije takvo stanje postati normalno. Sad više nema nikakvog razloga da trener ne iskuša nešto novo, da unese neku svježinu u momčad, pokuša nečime iznenaditi. Jer ovako, očito, ne ide. Osim ponekog bljeska!