Kekova najlošija utakmica otkako se vratio u Rijeku i život koji se vrti oko čovjeka koji želi živjeti negdje drugdje

O tome da Rijeka na domaćem terenu i Rijeka u gostima nisu ista momčad napisani su već deseci tekstova. Dobro, ne baš deseci, jer Rijeka je većinski izgubila interes šire mase te se o njoj tek ponekad može nešto dobro i kvalitetno pročitati, ali svakako je ta teza već izlizana, objašnjena i pojašnjena, svima jako dobro jasna. No, o tome da Rijeka, pored svih silnih uspjeha koje je ostvarila, i dalje nema pravo ući u istu rečenicu s Dinamom, i nema baš previše tekstova, priloga, emisija. Ako ijedan, odnosno ijedna. Fascinira, i to ne pozitivno, činjenica da Rijeka od Dinama nema nikakav kompleks. Da ih ne boli, da ih ne zabrinjava, da ih ne muči. Poraz, poraz, pa, opa, jedan remi. I onda opet isto: poraz, poraz, remi, poraz, poraz...

U metropoli se jedna te ista priča ponavlja već osam i pol godina. Znate kad je Rijeka posljednji put pobijedila Dinamo u HNL-u na Maksimiru? Kad je Acosty u travnju 2018. 'bombom' s 20-ak metara donio Riječanima tri boda u ogledu koji ni o čemu nije odlučivao. I koji će se najviše pamtiti po tome što je u tom ogledu za Plave igrao Brazilac Gabriel, danas jedan od najboljih stopera svijeta.

Kek je u međuvremenu otišao iz kluba, proveo sedam godina na mjestu izbornika Slovenije, s kojom je na Euru 2024. dogurao do nokaut-faze, pa se onda nakon polugodišnjeg odmora od nogometa vratio u Rijeku, koja je u istom tom razdoblju osvojila tri Kupa i još jedno prvenstvo, svaku sezonu započinjala europskim utakmicama, prezimila u Europi prvi put nakon 46 godina i pobjeđivala Copenhagen, AZ Alkmaar, PAOK, Spartu i Aberdeen. I sve to dogodilo se otkako je Rijeka posljednji put svladala Dinamo na Maksimiru u HNL-u. Šest pobjeda u 56 utakmica nije malo, to je statistička pogreška. A taj mizeran učinak Rijeku ni najmanje ne brine, ni najmanje ne kopka. Prihvatili su svoje 'mjesto' i to je sve što imaju za reći na tu temu. Kad se dogodi neki novi Acosty, sjajno, ali do tada... Kog' briga!

Baš kao što nikoga nije briga ni za ovaj poraz od ranjivog Dinama koji je samo čekao zaspati u ringu i probuditi se u bolnici. S novim glavnim trenerom u kutu.

Taktički presjek utakmice? Vekić na razini zadatka, Devetak ofenzivniji od Oreča, stoperi koji ne ulijevaju sigurnost, vezni red dislociran, krila većim dijelom utakmice nevidljiva, Adu-Adjei odsječen i nevidljiv, Fruk nemoćan i zasićen. Rijeka? Došla, upisala poraz, otišla doma. Kao da se ništa dogodilo nije...

Imao je Matjaž Kek na konferenciji za medije neke 'jake' izjave koje će se sigurno analizirati u danima koji dolaze. Za Fruka je istaknuo da predugo traju njegovi zdravstveni problemčići, baš kao što predugo traje i to 'neznanje' kakva je njegova budućnost u Rijeci. Jasno je i laicima, HNL je prerastao, u Rijeci ostvario sve što je mogao. I iako mu život na Kvarneru sigurno nije mrzak, želi upoznati svijet, testirati svoje kvalitete u nekim boljim ligama, na ljepšim stadionima, protiv kvalitetnijih protivnika. Protiv Dinama je imao želju, ali nije se uspio nametnuti, nije uspio preuzeti konce igre u svoje ruke pa dirigirati utakmicom. Nešto je pokušavao, ali sve je to bilo slabašno, mlako. I prilično je jasno da će Rijeka uskoro morati pronaći način kako živjeti bez njega.

Što sad? Najveći problem je taj što je odgovor – ništa. Dinamo je zabio dva, mogao je još tri do četiri, Rijeka je upisala poraz i – svijet se nastavio okretati oko svoje osi. Kovačević je preživio, Keku je ovo bila možda i najgora utakmica po povratku na klupu Rijeke, a bolna istina za navijače kluba s Kvarnera ono je što je Slovenac rekao na samom kraju konferencije za medije – Istra 1961 i Varaždin otkrit će Rijeci 'gdje se nalazi'. I koliko zaista može.

I možda je upravo u tome najveći problem. Ne u porazu od Dinama, ne u šest pobjeda u 56 utakmica, pa čak ni u činjenici da Rijeka već osam i pol godina ne zna za prvenstveno slavlje na Maksimiru, problem je u tome što je klub, koji je u međuvremenu osvajao trofeje, igrao Europu i pomicao vlastite granice ,došao u situaciju da mu utakmice protiv Istre 1961 i Varaždina trebaju otkriti koliko zapravo vrijedi. I to dok se gotovo sve na terenu, ali i izvan njega, vrti oko jednog čovjeka koji bi, sasvim razumljivo, svoju budućnost radije gradio negdje drugdje.

Fruk će prije ili kasnije otići. Kao što su odlazili i drugi, pa je Rijeka nastavljala živjeti, pobjeđivati i osvajati. Ali, ako je najveći problem nakon još jednog poraza od Dinama to što nitko taj poraz ne doživljava kao problem, onda Rijeka ima puno veću brigu od pronalaska Frukova nasljednika.

Jedno je izgubiti od boljega, a nešto sasvim drugo naviknuti se na to da bolji uvijek mora biti onaj drugi.