Kad domoljublje postane meta, a izbornik simbol: Dalić je odlučio prestati biti štit!

Turnir je išao svojim tokom. Rezultat? Takav kakav jest. Uspješan? Apsolutno — ako pitaš Savez. I naciju. Cilj je bio proći skupinu. Prošli smo. Dalje — zid. Nisu nam dali dalje… Usput smo nekoliko puta naletjeli na Dalića. Neslužbeno. Ne pred kamerama. Nakon Engleske, kad se pucalo iz svih kalibara kao da je s druge strane bio San Marino, a ne jedna od najmoćnijih nogometnih mašina na svijetu. Nakon Paname. Nakon Gane.

Uvijek isti dojam.

Zatvoren. Uvučen. Šutljiv.

Igor Kralj/Pixsell

Ni sjene onog Dalića iz Varaždina, iz njegovog “Familyja”, od prije nekoliko mjeseci kada je izbornik pozvao na čašicu druženja kao pripremu za još jedan pohod na medalju. Pripisali smo to atmosferi. Jer nije lako biti izbornik u zemlji s 3,6 milijuna izbornika. Nije lako kad ti seciraju svaki potez, svaku zamjenu, svaku riječ. A pogotovo nije lako kad ti seciraju vjeru i duhovnost — kao da je prekršaj, a ne osobna stvar.

Zlatko Dalić je postao simbol. Ne zato što je to tražio — nego zato što je to nekome trebalo.

S jedne strane etiketa. S druge — paljba.

“Zamjeraju mu što ide u crkvu, ma zamisli ti to”, govorio nam je Damir Mišković u Dallasu. “A čovjek je praktički odrastao u samostanu.”

I tu prestaje svaka logika.

Postao je meta. Laka meta. Za kvaziintelektualce kojima smeta i sama ideja da se više od deset Hrvata okupe — pogotovo u kockicama.

A Dalić ih je okupljao. Milijun. Nakon Rusije. Stotine tisuća nakon Dohe.

I tu dolazimo do ključne zamjene teza.

Ono što jedni nazivaju nacionalizmom, u stvarnosti je bilo — domoljublje. I ponos. Na momčad, na rezultat, na osjećaj pripadnosti koji se ne može izmjeriti statistikom. Dalić je to nosio. I trpio. Sve dok nije prestao. U srijedu je rekao — dosta.

Ne zbog poraza. Ne zbog kritika. Nego zbog granice. Jer obitelj je važnija od svega. A devet godina biti štit — za vjeru, za domovinu, za nešto što bi trebalo biti normalno — jednostavno potroši čovjeka.

I tu završava jedna priča. Ne spektakularno. Ne uz fanfare. Nego ljudski.

Sanjin Strukic/Pixsell

Što ostavlja iza sebe?

Puno. Zapravo — enormno. Tri medalje, za početak. Za naciju koja se već bila pomirila s tim da je “ono iz Francuske 1998.” vrhunac koji se ne ponavlja — to je više od uspjeha. To je anomalija. Sustavna anomalija. Ostavlja i momčad koja je, usred smjene generacija, u stanju u drugom poluvremenu protiv Portugala pokazati da još uvijek može disati s najvećima. Nije to više ista Hrvatska, ali nije ni Hrvatska za otpis.

I ostavlja nešto što nadilazi rezultat.

Brend.

Dres s kockicama. Najprepoznatljiviji izvozni proizvod ove zemlje. Dres koji u svijetu izaziva respekt, a kod mnogih i — ljubomoru. Jer podsjeća da mala zemlja može igrati veliku igru.

Gledali smo ga u utorak, kod Šapita i Valentine. Djelovao je kao čovjek koji ostaje. Poslali smo Ničoti poruku — “čini mi se da ostaje”. I nije to bilo bez temelja. Na aerodromu je sam rekao da ga takav doček tjera na razmišljanje. Ali, to je bio — završni čin. Ili savršeno odglumljen kadar. Odgovorio je na sve. Osim na ono jedino važno. To je ostavio za dan kasnije. Za Kustića. Za zatvorena vrata.

Jer dogovor nije press konferencija. Dogovor je stisak ruke. I tako je u srijedu Zlatko Dalić zatvorio jedna vrata. I jedno poglavlje. Najveće koje je hrvatski nogomet imao otkako je postao hrvatski. Poglavlje koje će se dugo pokušavati ponoviti. I vjerojatno — još duže neće uspjeti. Zato se vrijedi vratiti na ono što je već jednom zapisano. Početkom listopada, negdje između Gibraltara i Češke, kada je stigao do stotke na klupi.

“I kada jednom padnemo u prosjek, shvatit ćemo da je privilegij bila živjeti u vremenu kada je Zlatko Dalić vodio Hrvatsku.”

Taj trenutak više nije hipotetski. On počinje — sada. I vrlo brzo će postati bolno jasan.

A možda, tek možda, u toj novoj stvarnosti konačno utihnu oni koji su godinama navijali protiv vlastite reprezentacije. Kvaziintelektualci, šalabajzeri i dežurni cinici koji su ispadanja prizivali kao osobne pobjede. Sada više nemaju alibi. Sada više nemaju Zlatka Dalića kao metu za svoje osobne frustracije. I bolesne stavove.