Ivan Perišić protiv biologije: 37 godina, druga 'kanta' u PSV-u i novo poglavlje s Vatrenima

Negdje u svemu tome, između asistencije protiv Utrechta i nove šampionske “recke” u Eindhovenu, leži i najvažnija vijest za Zlatka Dalića – dva mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva Ivan Perišić ne izgleda kao čovjek koji stiže na oproštajni turnir, nego kao igrač spreman otvoriti još jedno reprezentativno poglavlje. Hrvatska će ponovno izaći na globalnu pozornicu, a Perišić će, s godinama i iskustvom koje više nitko ni ne pokušava prebrojati, opet biti onaj adut na lijevoj strani i autoritet u svlačionici. Uz Modrića – produžena ruka izbornika Dalića.

Kad je Perišić ovako “živ”, reprezentacija automatski podiže plafon ambicija za mundijalsko ljeto. I zato se, prije nego što se popune zadnja mjesta na Dalićevom popisu i krenu brojati svi mogući scenariji, nameće jednostavno pitanje: koliko zapravo vrijedi ovakav Perišić u toj novoj verziji Vatrenih? Jer ako je izbornik protekle godine slagao obranu budućnosti i tražio svježe noge i brzinu po bokovima, onda mu ovaj veteran sa 150 nastupa, koji još ide kao navijen po tom lijevom krilu i koji je pun autoriteta za generacije koje tek ulaze u reprezentativnu priču, danas dođe kao najvrjedniji komad sigurnosti usred svih ovih promjena. Jer boljeg "wing backa" Hrvatska nema. Kao što nema boljeg lijevog krila...

Na travnjaku maestralan, van njega – namćor kojem je osmijeh strani pojam, barem izvan reprezentativnog mikrosvijeta. Rijetko smo ga vidjeli nasmijanog; uvijek odaje dojam nervoznog lika kojem sve osim lopte doše kao lagana kazna. Odradi obaveze, brzinski odgovori na tih par protokolarnih pitanja i istom onom brzinom kojom juri po lijevoj strani izmigolji iz medijskih ralja. U miks zoni ga više ni ne pokušavaju zaustaviti; znaju da će, umjesto nekoliko klasičnih rečenica, dobiti tek gestu koja u prijevodu znači: “A baš ću vama stati.”

I neka. Nije problem, sve dok Perišić ne staje na terenu i iz tjedna u tjedan potvrđuje tezu da je poput vina – što stariji, to bolji – nitko se previše neće žaliti na šepavu komunikaciju. Jer privilegij je gledati ga u dresu Hrvatske, privilegij je svjedočiti toj borbi protiv biologije, u kojoj se opasno tuče za poziciju drugog najvećeg u povijesti Vatrenih: odmah iza Modrića, rame uz rame sa Šukerom. I kad jednom netko bude pisao završne skripte s tog zamišljenog fakulteta za vječne studente, bit će tamo jedno poglavlje o Ivanu Perišiću – brzom krilu koji je jednostavno odbijao položiti ispit iz odustajanja.