Goropadni Dinamo i karakterna Istra koja je zaslužila ostanak

Već neko vrijeme u domaćoj nogometnoj javnosti povlači se teza kako je 1.HNL fenomenalna liga. Zanimljiva, dinamična, kvalitetna. Kao minusi se navode loša infrastruktura i aktivnosti kojima ne bi trebalo biti mjesta na sportskim terenima niti u medijima koji se bave sportom.

Jučerašnje finale kupa, potvrdilo je tu tezu.

Rabuzin će zasjati iznad Zagreba, Dinamo u spektakularnom finalu potvrdio najbolju sezonu u klupskoj povijesti (VIDEO)

Dvoboj jednog od najjačih Dinama u povijesti, koji se može usporediti i sa slavnim Dinamovim generacijama iz 1948., 1967., 1982., 1998., protiv Istre koja i ovu sezonu muku muči s ostankom u ligi.

Je li Bjelica pretjerao kada je rekao da je ovo najbolji Dinamo u povijesti?

Da nije bilo proloma oblaka i da ova cijela situacija s pandemijom koja izaziva bolest COVID-19 nije takva kakva je, te da su na tribinama goričkog stadiona mogli stajati i sjediti navijači, dojam ove utakmice bio bi još potpuniji.

Na kraju smo vidjeli rekordnih devet pogodaka u finalu kupa. Goropadni Dinamo koji je igrao koliko je i kad je trebao te karakternu Istru koja se u dva navrata vratila iz mrtvih i u nastavku utakmice odigrala ne samo rezultatski (3:3) nego i igrački ravnopravnu utakmicu protiv osvajača duple krune. Sama činjenica da je Dinamo tri pogotka zabio iz tranzicije, nakon presinga i oduzete lopte, dovoljno govori o načinu na koji se Istra postavila u ovoj utakmici. Iako, treba napomenuti da Žuto-zeleni nisu niti imali opciju "parkiranja autobusa", s obzirom na to da je u 9. minuti na semaforu već stajalo 2:0 za Dinamo.

Nevjerojatna je količina talenta i kvalitete u redovima Krznarove momčadi. Napadački arsenal Dinama jedan je od najjačih u povijesti, uzmimo samo primjer jednog Marija Gavranovića, koji je vjerojatno najbolji rezervni igrač u povijesti HNL-a ili Marka Tolića koji ove sezone nije upisao niti 900 minuta, a "isporučio" je četiri pogotka i isto toliko asistencija.

Pobjeda Dinama bila je očekivana. U trenutku se mislilo da će Plavi doći do rutinske pobjede, počele su se čak i provjeravati rekordne pobjede u finalima kupa, no nešto se pitalo i Istru.

Momčad Danijela Jumića u nastavku utakmice krenula je "va banque". Pomazila ih je i sreća s dva ekspresna pogotka Taichija Hare, a onda i bizaran penal kojeg je skrivio Daniel Zagorac. Istrinom povratku kumovala je i ležernost Dinamove obrane, Plavi su nakon prvih 45 minuta već bili na godišnjem odmoru (za većinu njih kratkom, doduše, s obzirom da veliki broj Dinamovih igrača očekuju reprezentativna okupljanja). Cinici bi rekli da se na poluvremenu već "riješila" prva boca šampanjca.

No, Dinamo je svoju kvalitetu iskazao u odgovorima na golove Istre. U dva navrata Puljani su se "vratili" u utakmicu, a Dinamo je oba puta stisnuo gas i zabio. Pitanje pobjede Plavih nikada nije dovedeno u pitanje.

Sve u svemu, treba čestitati Puljanima na karakteru kojeg su prikazali u nastavku utakmice. Kada na poluvremenu imaš 0:3 protiv Dinama, a za tri dana te očekuje utakmica za ostanak u ligi, onda bi većina momčadi pričekala kraj, s ciljem da se potpuno ne osramotiš i da ti se, naravno, ključni igrači ne ozlijede i premore. No, Istra je u nastavku odigrala hrabru i karakternu utakmicu, krenuli su na sve ili ništa, a to je rezultiralo time da je peti gol Dinamo zabio u igri "dva na jedan", što se ne sjećamo kada se dogodilo Plavima u nekoj utakmici domaćih natjecanja.

Istra je u 12 minuta nastavka Dinamu zabila jednak broj pogodaka kao i u prethodnih 14 utakmica. Sreća i ležernost Dinamove obrane kumovale su tom povratku, no veći faktor je bio karakter Jumićeve momčadi koja se nakon velikog zaostatka nije povukla i čekala kraj nego je hrabro stala i rekla, "idemo dati sve od sebe i vidjeti što možemo".

Razočaranje Istrinih igrača nakon petog i šestog Dinamovog pogotka dovoljno govori o tome da su unatoč konstantnom zaostatku do kraja vjerovali u povratak.

Pred Dinamom je fešta protiv Šibenika (opet, šteta što nema navijača), a Istra u Gradskom vrtu lovi ostanak (opet, šteta što nema navijača).

Piše: Niko Rukavina