A. LesičkiGorka pilula i jedna dijagnoza: Hrvatska je ostala predugo u jučer
.jpg.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | ned. 04.10.26. | 08:35
Engleska je Hrvatskoj uzela više od bodova: razbila je iluziju da se na Rusiji, Rotterdamu i Kataru može živjeti vječno. Riječka katastrofa pokazala je da Vatreni više ne smiju čekati: nova imena i novi ritam nisu hir, nego potreba.
Teška noć u Rijeci. Ona vrsta noći u kojoj ni san ne želi doći bez odvjetnika, a čovjek se ujutro budi s osjećajem da je sanjao sedam golova Engleza — pa onda, na vlastiti užas, shvati da nije sanjao ništa.
Povijesni debakl nikada ne prolazi preko noći. On ostane u zraku, u kostima, u praznim pogledima i u onoj mučnoj tišini nakon utakmice, kada više nema ni zvižduka ni psovki. Samo pitanje: je li se ovo stvarno dogodilo? Jest. I dogodilo se baš nama, naciji koja je godinama živjela na nogometnom penthouseu, uvjerena da joj je mjesto među aristokracijom igre.
Tražiti pozitivu nakon ovakve subote pomalo je kao tražiti hlad u pustinji. Teoretski možeš pokušati, ali znaš da ćeš završiti s opeklinama. Apsolutno ništa nije valjalo. Ni rezultat, ni igra, ni dojam, ni pogled prema budućnosti. Hrvatska ne silazi s oblaka nekim pristojnim, kontroliranim tempom. Mi se s njega ne spuštamo — mi padamo naglavačke, bez padobrana, bez plana B i bez ikoga tko bi barem viknuo da povučemo ručnu.
Ovo više nije samo poraz. Ovo je alarm koji zvoni toliko glasno da ga čuju i u susjednim kvalifikacijskim skupinama. Poniremo prema sferama u kojima nismo navikli biti, prema nogometnom podrumu u kojem se ne razgovara o medaljama, velikim turnirima i povijesnim podvizima, nego o pukom preživljavanju. Jer, ovo nije bio drugi europski razred. Ovo je bila predstava za nogometne liliputance, a Hrvatska je u njoj izgledala kao umorna družina koja je zalutala na vlastiti ispraćaj.
Sedam komada od Engleske, uz Dominika Livakovića kao najboljeg hrvatskog igrača, nisu samo rezultat. To je dijagnoza. Kada ti vratar primi sedam, a svejedno bude najbolji, onda nemaš problem u obrani, veznom redu ili napadu. Onda imaš problem u cijeloj kući, od temelja do krova. I to krova koji prokišnjava već neko vrijeme, samo smo ga predugo krpali uspomenama na Rusiju, Rotterdam i Katar i sve one večeri kada smo vjerovali da je hrvatski nogomet imun na zakone vremena.
Nije.
Hrvatska danas igra dekadentni nogomet. Nogomet bez brzine, bez dubine, bez okomitosti i, što je možda najgore, bez one stare vatre. Igramo kao orkestar koji još ima skupe instrumente, ali je izgubio dirigenta, ritam i sluh za trenutak. Lopta ide, ali ne putuje. Igrači trče, ali ne stižu. Posjed postoji na mahove, ali bez ideje. Sve izgleda kao da se odvija pod staklenim zvonom, daleko od stvarnog nogometa u kojem je brzina sve.
Nekada smo suparnike tjerali na respekt i prije prvog zvižduka. Hrvatski dres imao je težinu, karakter i onu neugodnu poruku: možeš biti bolji, ali ćeš se morati dobro namučiti da nas srušiš. Danas smo, nažalost, postali miševi koji na rasprodaji prodaju vlastiti ugled, identitet i pravo na strahopoštovanje. I to za sitniš.
Nije tragedija izgubiti od Španjolske. Nije sramota izgubiti ni od Engleske. To su reprezentacije koje mogu pobijediti svakoga. Ali način je sve. Možeš izgubiti kao momčad koja je pala u borbi, a možeš izgubiti kao momčad koja je na teren došla predati ključeve. Hrvatska je, nažalost, odabrala ovo drugo.
Pitanje Slavena Bilića zasad nije pitanje. Ili barem ne bi smjelo biti. Tri utakmice premalo su za presudu, za giljotinu i za ozbiljne rezove koji se rade pod reflektorima društvenih mreža. Tri utakmice nisu dovoljan uzorak za revoluciju, ali jesu dovoljne da se upali crveno svjetlo. A ono već dugo treperi.
Treba biti pošten i reći: dosad nije bilo dobro. Zapravo, bilo je daleko od pristojnog. Hrvatska nije izgledala kao momčad koja zna tko je, što želi i kako do toga misli doći. Izgledala je kao da je zapela između slavne prošlosti koju ne želi pustiti i budućnosti za koju nema kartu.
Možda je jedina korisna stvar ove riječke katastrofe to što nas je ogolila do kosti. Možda smo konačno shvatili da naš nogomet više ne pripada vremenu u kojem je dovoljno bilo imati nekoliko velikih imena, malo inata i uspomene na stare bitke. Nogomet je otišao dalje. Brži je, okomitiji, suroviji i nemilosrdniji. Možda je zato vrijeme za ozbiljnije rezove. Ne one kozmetičke, za naslovnicu i dnevni mir u kući, nego prave — neugodne, hladne i nužne. Vrijeme je za neka nova imena, za klince koji rastu kod Olića u mladoj reprezentaciji i još nisu naučili igrati s ručnom kočnicom. Za rigidniju, ali poštenu smjenu generacije. Jer, najveća opasnost nije da će netko veliki otići prerano. Najveća je da ćemo svi zajedno ostati predugo u jučer.
Treba početi povlačiti hrabre poteze. Ne zato da se hitno spašava ono što se još može spasiti u Ligi nacija — jer, budimo realni, unatoč riječke katastrofe Hrvatska je ondje gdje joj trenutačno i pripada: iza Španjolske i Engleske, ispred Češke. To nije razlog za slavlje, ali nije ni smak svijeta. Englezi i Španjolci danas su na drugom katu nogometa, Hrvatska se trenutno drži na stepenicama, a Česi su još kat niže.
Potezi se moraju vući zbog budućnosti. Zbog sljedećeg ciklusa, sljedećeg Eura i sljedeće Hrvatske koja neće živjeti od uspomena, starih fotografija i repriza velikih večeri. Jer nogomet ne priznaje zasluge iz prošlosti. Ne daju se bodovi za Rusiju, ne dobivaju se utakmice na račun Katara, a medalje ne trče povratnu tranziciju.
Vrijeme je da se prestane spašavati status i počne graditi momčad. Pa makar prvih nekoliko mjeseci izgledala nedovršeno, nespretno i bolno. Bolje je imati mladu momčad koja griješi dok raste nego staru momčad koja se raspada dok se uvjerava da još može.