Gore od ovoga – ne može!

Živjeti na Kvarneru stvarno je lijepo. Riječani su otvoreni i pristupačni ljudi, razlike ne postoje, uvijek rado pomognu i što god čovjeku treba to zapravo može i imati. More, restorani, dućani… Blizu je Opatija, Krk, Istra… Možeš i do Italije, Slovenije, a možeš i uživati u svemu onome što Rijeka kao grad ima za ponuditi. A toga nije malo…

Ne tako davno u gradu su se hvalili i svojim nogometnim klubom koji je na neki način bio simbol grada. Danas to više sigurno nije. Rijeka više nema onu prepoznatljivost, nema više straha gostiju kad izlaze sa zaobilaznice za Rujevicu, nema više toga da svi oni koji dolaze mogu svoje nade pustiti tamo odakle stižu. Rijeka je danas klub na kojem drugi klubovi ‘bildaju’ svoju reputaciju. Kao da boksač u naponu snage danas izazove Mikea Tysona na meč. Da, vjerojatno će ga pobijediti, moći će reći da je Tyson pao nakon njegove desnice, ali svi mi znamo da Tyson danas i Tyson iz sredine ’90-ih nije isti boksač. A ni čovjek…

NK Rijeka, s druge strane, nije isti klub kao što je to bila prije pet godina. Štoviše, Rijeka nije isti kluba kao prije nekoliko mjeseci, jer ona momčad koja je igrala finale Kupa na Poljudu i ova današnja skoro da nemaju dodirnih točaka. Rekao je Mišković ‘mene okrivite, ja sam kriv’, ali svi oni koji čitaju između redova znaju da to ne misli. Baš kao što ne misli da su Tadić i Budicin krivi za ono gdje se Rijeka danas nalazi, iako je to na neki način dao naslutiti. Jedini pravi krivac i čovjek koji je srušio mnoge stvari do samog temelja je od Damira Miškovića, javno, dobio pohvalu. Da je radio dobro, da je bio profesionalac, da bi on i dalje bio tu da je došao trener koji je trebao doći… Slušajući te njegove izjave stvarno čovjeku dođe da se zapita što se to događa u klubu? Gdje je nestala Rijeka, kakvi to igrači danas nose dres kluba koji je prije pet godina bio nadomak grupne faze Lige prvaka, koji je doma Dinamu zabio pet pogodaka, koji je pobjeđivao Milan? Zaista, gdje je nestala Rijeka?

Bijelo-plava rapsodija: Simultanka Miereza i Caktaša, sramotno loša Rijeka, Armada otišla prije kraja utakmice

Cosmi poslije teškog poraza: "Ovo nije najgora momčad u mojoj karijeri, nije mi žao što sam prihvatio Miškovićev poziv”

Svima je jasno da novaca nema na bacanje, ali ako predsjednik potvrdi da je budžet za plaće igrača gotovo pa identičan onom prošlosezonskom, onda opet dolazimo do zida u tim spin pričama kako se ljetos radilo kvalitetno. Dobro, pobogu, zašto onda, ako je sve više-manje isto, ova Rijeka izgleda kao da je, doslovno, zalutala u HNL? Pa da je malo slabija, da je peta, a ne četvrta, da kiksaš jedom-dvaput više nego što si trebao pa si kažeš hajde, sve je to normalno, ali ovo… Jedna pobjeda u devet prvenstvenih kola? Što je ovo?

Put do vrha je neizmjerno težak, ali ostati na njemu je puno, puno teže. Mentalitet većine ljudi s naših prostora je takav da svi streme ka nečemu, a onda kad do toga dođu, dalje ih više ništa ne zanima te nemaju ambiciju na rhudugročno ostati. Ne zato jer to ne žele, nego jer znaju koliko je to teško. Riječi Matjaža Keka koje je izgovorio na konferenciji za medije nakon što je Rijeka osvojila naslov prvaka danas zvuče kao da je slovenski stručnjak mogao vidjeti budućnost. Možemo se mi proveseliti, možemo profeštati, možemo na dan ili dva zaboraviti na sve ono što nije bilo dobro, ali nogomet… Nogomet će se igrati i sutra.

E, a baš to sutra ne izgleda dobro. Ni najmanje. Tada, kad je Kek to govorio, sutra je izgledalo odlično. Mnogi su pomislili ‘ako smo danas ovako dobri, što tek slijedi’, dok je danas razmišljanje ‘ako smo ovako loši protiv Osijeka na Rujevici, kakvi ćemo biti protiv Hajduka na Poljudu’? I to je potpuno legitiman način pristupanja ovom problemu.

Gore od ovoga ne može. Rijeka nije dotakla, već neko vrijeme čvrsto stoji na dnu i ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se protiv Hajduka dogodi još veća katastrofa nego protiv Osijeka. Splićani bi rado naplatili, i to s kamatama, činjenicu da su 10 godina gledali u leđa Riječanima koji su uspijevali u svemu onome što oni nisu. Od osvajanja prvenstva, Kupova pa sve do nekoliko uspješnih europskih jeseni...

Indeficienter

Ima li svjetla na kraju tunela?

Da nekome tko je danas prvi put čuo ime NK Rijeka i prvi put pogledao utakmicu momčadi s Kvarnera kažete da su oni prije nekoliko mjeseci bili ‘na korak do’ trofeja, da su prije par godina u Europi remizirali s Real Sociedadom ili pobijedili AZ Alkmaar, vjerojatno bi vas gledali kao najvećeg lažova na svijetu. Baš kao što bi vas tako gledao svako kome kažete ‘bit će bolje’. No hajde, i mi ćemo reći – bit će bolje. Vjerujemo li u to? Ne znamo ni sami. Lažemo li? Moguće. Vidimo li način kako će do toga doći? Ne.

Tko zna, možda nas društvo s Rujevice iznenadi, ali jasno je da Cosmi nema magični štapić i da šok terapija nije uspjela. Nije Talijan stigao doprijeti do svojih igrača. Mladoženja Selahi, koji je bio pluća momčadi posljednjih godinu dana, jučer je izgledao poput ispuhanog balona, Labrović odaje dojam kao da jedva čeka zimu i prodaju jer zna da je prvi na listi igrača na kojima Rijeka planira zaraditi, dok je Obregon, usprkos pohvali novog stratega, na trenutke vratio film u glavama simpatizera Rijeke 15-ak godina unazad kad su u vrhu napada (jedno kratko vrijeme) gledali Elvira Bolića. Vidiš ti da ima tu ima znaja, ali fizička sprema... Mogu li se s takvim igračima ostvariti svi klupski ciljevi?

Odgovora nema na nekoliko krucijalnih pitanja vezanih uz klub. Cosmi zna da je ogled protiv Hajduka ‘unaprijed izgubljen’, a svoju priliku tražit će u iznenađenju i činjenici da se nema što za izgubiti. Ali zna to i Dambrauskas kojem također ‘gori pod petama’ te si ne može dozvoliti ‘loš dan u uredu’. U suprotnom, i on bi se mogao oprostiti od klupe Hajduka. Riječani su si dozvolili nekoliko loših mjeseci u uredu, ceh se skupo plaća, ali sreća u nesreći je ta što je do kraja sezone ostalo puno vremena te se sve stigne promijeniti. Inače, ako se nešto promjeni ne znači nužno da slijedi nešto bolje, ali u ovom slučaju, nešto gore jednostavno – ne postoji.