I. SučićCarević je Sancheza vratio na 'configuración de fábrica', Španjolac ima znanja, ali najviše od svega se voli – delati pametan
.jpg.webp.webp)
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 23.03.26. | 11:30
Poraz od Gorice ogolio je sve ono što se u igri Rijeke provlači već neko vrijeme – nedostatak kontinuiteta, stalne promjene i momčad koja prečesto izgleda kao da još traži svoj identitet
Kad je Victor Sanchez preuzeo Rijeku, na prvih pet konferencija za medije je barem šest puta u prvi plan pokušao staviti kako je on bivši igrač Real Madrida. I u redu, Real je, da se ne lažemo, najveći klub na svijetu, Kraljevski klub, razumljivo je da će se netko ponositi što je bio njihov član i što je barem jednim slovom upisan u njegovu povijest, ali nekim simpatizerima Rijeke se već tu malo zamjerio. Ne zato što se u Rijeci navija pretežno za Barcelonu (identitet kluba svakako najviše sliči Atleticu), već jer je u Rijeci Real Madrid – Rijeka. A trener koji je Rijeku gledao kao Real Madrid, Barcelonu i Atletico zajedno tada upravo je ostao bez posla, usprkos tome što je sezonu ranije, potpuno neočekivano, ali zato itekako zasluženo, pred nosom onih najtrofejnijih klubova, osvojio duplu krunu.
No, u nogometu nema života od sjećanja i stvari se brzo zaboravljaju. Iako to baš i nije najbolje i najljepše. Jasno, smjena trenera se najčešće dogodi kada stvari nisu najbolje, ali Sanchez nije ušetao u razorenu svlačionicu koja traži neki novi put i gdje se sve mora graditi otpočetka, on je ušetao u svlačionicu aktualnog prvaka koja se na početku sezone samo malo više mučila nego inače. Samo to.
Ali, Mister je odlučio promijeniti sve. Ali baš sve. U početku, gledalo se i analiziralo, zaustavljala su se otvaranja, proučavalo kada momčad ide u situacijske presinge, analizirala se formacija u prvoj, drugoj i trećoj trećini terena, promatralo se postavljanje na druge lopte, uloga koja je namijenjena Toniju Fruku... Sve je bilo pod povećalom.
Dok nije postalo prenaporno. I za igrače, ali i za sve oko njih.
Nismo zbrajali, ali rekli bismo da je Real Madrid klub s najviše pobjeda u nogometnoj povijesti. A kad je to slučaj, to onda znači da najveći broj utakmica igraš kao favorit, da imaš mentalitet koji te tjera da uvijek razmišljaš o pobjedi. Ove nedjelje, nakon što je Atletico u prvom dijelu vodio s 1-0, nitko nije ni pomislio da Real u nastavku nema šanse okrenuti rezultat. Potrebna im je tek iskra, a oni ju najčešće odmah pretvore u plamen. I tako je bilo i ovog puta, prvo kazneni udarac i Vinicius, zatim genijalni Valverde za preokret... Vratili su se gosti eurogolom, Molina je zabio za 2-2, ali šest minuta kasnije stvari su se vratile na 'configuración de fábrica' – vodstvo i pobjedu Reala.
.jpg.webp)
S druge strane, Rijeka taj mentalitet pobjednika ove nedjelje nije imala. I – koliko god to bilo čudno za reći nakon sjajnih uspjeha u Europi – nema ga ni cijele sezone. Da, padali su ove sezone Sparta, Celje i Omonia, upisana je i nezaboravna pobjeda protiv Hajduka, ali isto tako su se Rijeci događali porazi od Noaha, Vukovara 1991, Istre 1961 i Osijeka, baš kao i remiji protiv Lokomotive, Lincolna i Slavena. Gorica? Carević ove nedjelje nije (samo) nadmudrio Sancheza, već mu se prilagodio. I pročitao ga – kako bi se reklo u našim krajevima – kao knjigu za djecu. Don Quijote, primjerice. Pa uvjerio svoje igrače da Rijeka nije nikakvo čudo. Što, između ostalog, prvenstvena tablica jasno otkriva. Treće mjesto? Si, excelente, ali vodeći Dinamo je na – udahnite duboko – 25 bodova razlike. A sedma Gorica na sedam.
Na opasku da su igrači djelovali kao da igraju po kazni, Sanchez je reagirao zaštitnički, rekao da to nije istina. I dodao da slobodno pitamo jednog po jednog je li nekome od njih utakmica protiv Gorice bila kazna. Isto tako je naglasio, uz nekakav poluciničan osmijeh, da on preuzima odgovornost za ovaj poraz, baš kao i svaki prethodni, odnosno budući koji će doći, kao da i dalje ne razumije da očekivanja koje ima Rijekina nogometna javnost nisu da momčad s Kvarnera igra lepršavo, očaravajuće i nadahnjujuće, već da se ponaša kao favorit protiv klubova kojima bi trebala biti uzor. I da Rijeka nije momčad s kojom se on ima pravo igrati kao na Football Manageru na način da iz kola u kolo mijenja po 12 igrača u početnoj postavi. Ako se kao polazišnu točku uzme ogled protiv Hajduka u Kupu (3-2), Rijeka je potonjih pet utakmica započinjala tako da je iz utakmice u utakmicu u udarnih 11 mijenjala sedam igrača (Vukovar 1991), osam igrača (Strasbourg, prva utakmica), osam igrača (Istra 1961), osam igrača (Strasbourg, druga utakmica) i sedam igrača (Gorica). Jedini kontinuitet je da kontinuiteta nema.
Toni Fruk dobije poštedu protiv Istre 1961, ali ne i nakon Strasbourga. I to njemu prije reprezentacije, nakon razumljivog psiho-fizičkog pražnjenja u Francuskoj. Branko Pavić debitira protiv možda najuigranije vezne linije u HNL-u, Dimitri Legbo cijelu utakmicu ne zna bi li došao ili pošao, dok je Alfonso Barco pak tema za sebe. Status kao da je Fernando Hierro, a učinak takav da je u 10 od 13 utakmica u dresu Rijeke standardno među tri najgora igrača u redovima aktualnog prvaka. Ovog puta je dobar dio utakmice bio središnji u sustavu s trojicom, s tim da mu nisu pomogli ni Majstorović i Husić, dvojac koji svoje protivnike nije mogao uloviti ni da su imali laso kao pomoć. Ostatak momčadi? Lasickasova najlošija utakmica u dresu Rijeke, Vignato potpuno van ritma i vjerojatno već s mislima u Veroni, Jurić praktički pa nevidljiv. Na razini je bio tek Zlomislić, koji za nijedan pogodak nije krivac, a sjajno je obranio kazneni udarac Prširu. Iako, četiri pogotka...
Pored jednog zajedničkog momčadskog podbačaja i izvedbe koja je ispod svake razine, ipak je najveći krivac za poraz Rijeke njezin general Victor Sanchez. Koji zna nogomet, koji zna igru, koji razumije materiju. Ali, koji se isto tako – kako bi to rekli u Turopolju – voli 'delati pametan'. Svaka čast na ovosezonskim europskim uspjesima, ali brojke će isto tako otkriti da unazad 10 godina nijedan trener nije imao slabiji učinak osvojenih bodova po utakmici od Španjolca. Nije u bodovima sve? Nije, ne, ima nešto i kada je igra uz tebe. Ali, što kada nije – i sve češće nije?
