Mijatović je preporodio Hrvatsku, a u iduće četiri utakmice ima rijetku privilegiju

Hrvatska, Poljska i Njemačka imaju omjer 7-1, Latvija 4-4, dok su Nizozemska i Izrael već i matematički ispali sa po dvije pobjede i šest poraza. Dakle, Latvija je jedina koja može spriječiti povratak 'kockastih' na svjetsku smotru, a da bi se to dogodilo, Hrvatska mora izgubiti sve četiri utakmice do kraja, dok Latvija mora upisati jednako toliko pobjeda. Uključujući i dva slavlja protiv Njemačke. Iako su nas naši košarkaši kroz povijest bezbroj puta neugodno iznenadili, procijenite sami koliko je ovaj scenarij realan.

Kako je došlo do ovakve metamorfoze u igri i rezultatima Hrvatske? Dva su temeljna uzroka. Prije svega, HKS je konačno pogodio s odabirom izbornika. A loših je izbora bilo pregršt poslije mandata Ace Petrovića koji je završio 2017. godine. Nakon što su nas katastrofalno vodili Ivica Skelin i Dražen Anzulović, tek neznatno bolji (iako i dalje dvojbenog uspjeha) bili su Veljko Mršić i Damir Mulaomerović, dok je Josip Sesar dugo izgledao kao solidno rješenje, ali je potpisao najveći neuspjeh u povijesti reprezentacije u vidu neodlaska na Europsko prvenstvo. Hrvatsku je na njezinom najvećem dnu preuzeo Tomica Mijatović, čovjek koji je u svojoj karijeri imao tek nekoliko mjeseci samostalnog vođenja Anadolu Efesa. No, Mijatović je od 2010. godine pomoćni trener turskog velikana, iz prvog reda i kao desna ruka sudjelovao je u brojnim uspjesima kluba, uključujući i dvostruki uzastopni naslov prvaka Europe. I godinama je upijao znanje od najelitnijeg ešalona europskih trenera kao što su Dušan Ivković, Ergin Ataman, Velimir Perasović, Igor Kokoškov, Luca Banchi, a u zadnjih devet mjeseci od Pabla Lasa, proslavljenog Španjolca koji je 11 godina bio glavni trener Real Madrida i s njime osvojio dvije Eurolige i šest ACB naslova. Životopis kojim raspolaže Tomislav Mijatović ima malo koji hrvatski trener, neovisno o tome što na papiru nije skupio niti jednu cijelu sezonu kao glavni trener. No, to je tek jedan od najmanje tri razloga njegovog uspjeha na užarenoj klupi reprezentacije.

Ono što je kod Mijatovića također primjetno, osim neospornog trenerskog znanja, izuzetna je mirnoća kojom odiše u svakoj sekundi utakmice, kao i u pripremi ili na konferencijama za medije. Odmjeren je u javnom nastupu, odmjeren i na minutama odmora. Podvikne kad zatreba, ali daleko od stila kojim to radi Jasmin Repeša. Mijatović uz to posjeduje i primjetnu socijalnu inteligenciju, često prijeko potrebnu u trenerskom svijetu prepunom igračkih zvijezda. Pokazao je da može postaviti ozbiljne konture igre iako Hrvatska ozbiljno kaska na bekovskim pozicijama, da u određenim trenucima može upariti Zupca sa Šarićem ili čak i Matkovićem. O njegovom radu i sustavu nešto valjda govori i činjenica da se Luka Božić redovito odaziva na pozive, što kod Josipa Sesara nije bio slučaj (često uz izlike koje nisu zvučale uvjerljivo). Navodno je Tomica Mijatović okrenuo i broj Ante Žižića, ali kao što je to svojedobno činio i njegov stariji brat Andrija, braća Žižić godinama predstavljaju sinonim za odbijanje reprezentacije i kako se prema nacionalnom dresu odnositi ne treba. No, dosta o onima kojih nema, i ova dva reda su vjerojatno previše u odnosu na ono koliko su spomena zaslužili. Uglavnom, strateg Hrvatske uspostavio je u godinu dana sustav u kojem je odazivanje u košarkašku reprezentaciju postala obaveza, a ne teret.

I zbog svega navedenog, Mijatović je zaslužio nagradu koju trenutno dobiva. Hrvatska ubire plodove dobro posloženog sustava i konačno pronađene kemije, nečega što nam je nedostajalo u posljednjih 25 godina, uz možda pokoji izuzetak. I nemamo, kao u mnogim utakmicama i natjecanjima u prošlosti, mahače ručnicima na kraju klupe (sjećamo se Ace Petrovića koji je na OI u Rio de Janeiro vodio četvoricu igrača koji gotovo da uopće nisu igrali). Mijatović u svakoj utakmici koristi dvocifren broj igrača i intenzitet kojim Hrvatska igra često melje protivnike (primjer toga vidjeli smo u dvomeču protiv Izraela ili u četvrtak protiv Latvije). I ono što je najbitnije, zbog izuzetno komotne situacije na ljestvici, Mijatović će imati privilegiju kao malo koji trener u kvalifikacijama, a to je iskoristiti posljednja dva prozora u studenom i veljači za dodatno uigravanje i svojevrsnu selekciju kandidata za Katar. Iako nećemo u tim utakmicama imati pomoć Marija Hezonje, Ivice Zupca i Karla Matkovića, dobra je vijest što su kod Mijatovića kvalitetne i vrlo aktivne minute dobili Luka Božić, Dominik Mavra, Roko Badžim, Toni Nakić i David Škara, sve redom igrači koji bi u ostatku kvalifikacija trebali iznijeti najveći dio tereta. Jasno, uz Darija Šarića i Jaleena Smitha. I tu postoji prostor za još ponekog igrača koji bi se mogao nametnuti, no taj dio ćemo prepustit Mijatoviću, bez spekulacija o potencijalnim imenima. Ako je netko zaslužio maksimalno povjerenje u svoj rad, to je Tomislav Mijatović i ne sumnjamo da će u završna četiri kola ostvariti dva osnovna cilja: potvrditi plasman u Katar, odnosno proširiti bazu za još poneko ime.