I. SučićUvijek drugi, uvijek prvi
Vrijeme Čitanja: 6min | sri. 17.06.26. | 08:00
Nije Declan Rice tip koji je tražio naslovnice, ali sve što on jest – ratnik, umjetnik i frajer – pretplatilo ga je na njih. No, za razliku od mnogih, novac, slava i uspjeh nisu ga promijenili. I to je najbolji pokazatelj njegove veličine. Kako igračke, tako i ljudske. Od igrača kojeg je Chelsea otpustio do igrača kojeg je Arsenal platio 100 milijuna eura. Njegova je priča već sada filmska, a zapravo je tek na pola puta. Ako i tamo.
Neće to biti prva, ali druga ili treća tema razgovora hoće, svakako hoće. I to je, zapravo, dokaz plitkosti i praznine našeg društva. Unutarnje potrebe za konstantnim podcjenjivanjem i omalovažavanjem, osuđivačkom pogledu ispod obrava i čuđenja nečem 'drugačijem'. Nečem – ispravnom.
O Declanu Riceu je riječ. I, ako će se malo dulje povlačiti po usnama nogometnih sladokusaca, nakon konstatacija da je jedna od ponajboljih šestica modernog nogometa, da je briljantan izvođač prekida, odnosno slika i prilika pravog lidera na terenu, nekako će se, ali baš uvijek, potegnuti i tema njegove djevojke. Danas možda već i supruge, tko će ga znati.
Ima jedna scena iz filma Moneyball, toliko puta spominjanog u Hrvatskoj i toliko jednodimenzionalno i ofrlje tumačenog od nogometnih 'stručnjaka', koja nas je podsjetila baš na Declana Ricea. Iako se sve iz tog filma uzima zdravo za gotovo te se svaki filmski prikazani pristup rješavanju problema smatra jedinim ispravnim, film sam po sebi ima tisuću mana, a ideja dugoročnosti provedbe takve ideje još više.
No, to je jedno od onih takozvanih nepopularnih mišljenja. Kao i da je unifikacija formacija u školi nogometa neopisivo velika glupost... No, kako ne bismo otišli preduboko u digresiju, vratit ćemo se na tu scenu iz filma. Ukratko, prilikom jednog sastanka skautske službe, tamo negdje na početku filma (predsezona), jedan iskusan brk je kao argument zašto nekog igrača ne bi trebalo potpisati istaknuo da „ima ružnu djevojku“. Na uzvratno pitanje svojih kolega „što bi to trebalo značiti“, odgovor je bio spreman:
„Ružna djevojka znači manjak samopouzdanja.“
Izjava kao dokaz da u sportu, i to u nemaloj količini, rade – kreteni. Ne znamo pristojniju riječ, greška je naša. Ili nije.
Znamo da će neki reći da je to samo tako u filmu, ali film je snimljen po istinitom događaju. Iskusni brkovi, pametnjakovići do pametnjakovića i ljudi koji će cijeniti ribu po njezinoj sposobnosti da se popne na drvo. To su ljudi koji određuju, biraju, sugeriraju. I takvi su Declana Ricea označili nedovoljno dobrim za velike klubove, pretjerano hvaljenim, a prije, davno prije svega toga, i nedovoljno kvalitetnim da bi bio dio Chelseaja, svojeg matičnog kluba, dječačkog sna, gdje je kao klinac proveo sedam godina. Pa su mu onda rekli – odi probaj u West Ham. I dalje je povijest.
Zanimljivo, priliku u Chelseaju je dobio – preko veze. Bratić mu je tada bio u mlađim uzrastima kluba, poznanici njegovih roditelja bili su također involvirani u rad kluba da bi onda nekako nagovorili skaute da dođu pogledati 'jednog malog' koji je s osam godina uvijek bio prvi biran na lokalnom igralištu kada igraju djeca četiri ili pet godina starija od njega. Prvo je došao 'da ga vide', potom je prošao šestotjednu probu, a onda je dobio ugovor.
„Moj je otac na mene imao veliki utjecaj. Zašto? Jer me pustio da igram, da uživam, da sve radim bez pritiska. Kada bih odigrao lošu utakmicu, bilo to za Chelsea ili West Ham, ne treba mi još i on da mi govori što nije bilo dobro, znam ja jako dobro da ono što sam pokazao na terenu nije kako bi trebalo biti. Od tih nekih 'savjeta', jedino što je stalno ponavljao je da idem 100 posto i da moram prvo dodavanje odraditi točno, baš kao što mi prvi start mora biti pravovremen. Prvi zračni duel, prvi dodir... Ako dobro započnem utakmicu, odmah uđeš u taj 'mindset' i velika je vjerojatnost da će cijela biti dobra. Iako, naravno, ostalo je sve na meni.“
Mason Mount, Reece James, Trevoh Chalobah i Eddie Nketiah bili su mu suigrači u mlađim uzrastima Plavaca. Pored njih, Declan je uvijek nekako pao u onaj 'drugi ešalon' talenata, s kojima se klub može, ali ne mora 'pod mus' kockati. Imao je 14 godina kada je dobio otkazno pismo. Koje nije očekivao. Kako stvari u Engleskoj funkcioniraju tako da škole nogometa međusobno komuniciraju i unaprijed obznanjuju koje će igrače otpustiti ili pak dobiti nove ugovore, istog dana kada je dobio zahvalnicu od Chelseaja odradio je trening u Fulhamu. Dan kasnije, u priču se ubacio i West Ham.
„Do danas ne znam zašto su me otpustili. Možda je presudila fizika, vjerujem da sam tehnički bio u redu. No, sve se u životu događa s razlogom. I siguran sam da danas ne bih bio tu gdje jesam da toga nije bilo. Uostalom, nakon nekog razdoblja provedenog u West Hamu, oni su isto razmišljali da me otpuste. To niste znali, zar ne?“
Ali, nisu. I dobro da nisu. Iako, i kod njih je nekako uvijek bio drugi...
Debi za prvu momčad Čekićara upisao je pod vodstvom Slavena Bilića. Posljednja utakmica sezone 16./17., Turf Moor, pobjeda 2-1... I jedna minuta na terenu.
„Potencijal je bio jasan odmah, ali ja ga nisam vidio kao veznjaka, usprkos tome što ga je moj stožer prvo ubacio baš u sredinu. On je bio najveći talent iz naše Akademije, s tim da je on u mojim očima trebao biti sljedeći West Hamov John Terry – lider, organizator, tip koji će zasući rukave i prionuti poslu. Sljedeće sezone je igrao više najviše jer mu se prilika ponudila preko ozljeda veznih igrača kao što su Lanzini i Kouyate. Jesam li ga vidio kao igrača od 100+ milijuna funti? Ne mogu lagati – nisam“, rekao je Super Slav nakon što je Rice prešao u Arsenal u jednom od najvećih transfera u povijesti nogometa. Da budemo precizni, 14. najveći, za svega 400 tisuća eura manji od transfera Cristiana Ronalda koji je u Juventus prešao za 117 milijuna eura, odnosno za 600 tisuća eura veći od Moisesa Caiceda koji je Chelsea koštao 116 milijuna eura.
Prije nego što je otišao u Arsenal, koji je nakon Millwalla najveći rival Čekićara, s West Hamom je došao do prvog trofeja nakon 23 godine čekanja. Konferencijska liga, finale u Pragu, protivnik Fiorentina. I pobjeda West Hama pogotkom u 90. minuti. Bowen je postavio tih vječnih 2-1...
A Rice? On je, u tom ogledu, opet nekako bio u drugom planu. Opet drugi, rekli bi njegovi kritičari, premda svi jako dobro znaju da je upravo on bio prvi igrač West Hama.
Kao i ove sezone Arsenala.
Engleska? Ona je Kaneova. I to nije nešto što treba pretjerano objašnjavati. No, Rice u toj momčadi nije drugi, Rice je u toj momčadi... Prvi uz prvog. Iako je možda to za nekog oksimoron, vjerojatno svi razumiju što hoćemo reći.
I da smo u pravu.
U Arsenalu je uvijek nekome bio drugi, iza Sake, Odegaarda ili Gabriela. U West Hamu iza Bowena. U Engleskoj iza Kanea. A zapravo je cijelo vrijeme bio prvi. Prvi po utjecaju, prvi po odgovornosti, prvi kada treba povući, stati ispred drugih ili preuzeti teret. I zato je valjda logično da se o njemu i dalje više priča kroz djevojku nego kroz sve ono što radi na travnjaku. Jer ljudi oduvijek gledaju krive stvari. Neki će u igraču od 100 milijuna eura vidjeti samo čovjeka s 'punašnijom djevojkom', dok će oni malo pametniji vidjet ono što je oduvijek bio: Lider, ratnik, frajer. I čovjek koji je cijeli život bio proglašavan drugim, samo da bi iznova dokazao da je prvi.