A. LesičkiSP avantura u Washingtonu: Jet lag, e-sim i 100 poziva dnevno
Vrijeme Čitanja: 5min | sri. 10.06.26. | 17:07
Vatreni su stigli u Alexandriju, grad koji ovih dana živi između kockastih dresova, jet laga i strogo čuvanog kampa, dok se hrvatski novinari bore s nesanicom, call centrima i prvim dojmovima iz američke baze HNS-a.
Put od Zagreba do Washingtona prošao je glatko, onako kako to obično biva kad se putuje na veliko natjecanje – jedino što rutinu uvijek razbije isto pitanje: kakvu ćemo Hrvatsku gledati na Mundijalu. Nekad Dinamo, nekad Hrvatska, ali pitanje je isto i postavljaju ga svi; taksista u Zagrebu, konobara u Frankfurtu, suputnika u avionu, do američkog imigracijskog službenika. A odgovor, ruku na srce, nema ga ni Zlatko Dalić.
“Ako prođemo skupinu, sve je moguće” – to je bila naša mantra za sve upite, od šanka do šaltera na Dullesu; posljednje brane od dolaska u Ameriku.
S Dullesa smo produžili ravno u AKA hotel u Alexandriji. Grad na prvi pogled izgleda kao iz kataloga – čist, uredan, podšišan do zadnjeg travnjaka. Ne čudi da su ga lani svrstali među pet najboljih gradova za život u SAD-u. Nekad prometna luka i mračan centar trgovine robljem, danas je ta povijest uredno spremljena u muzeje i memorijale kojih je zaista puno. Alexandriju je svojim domom zvao George Washington, odrastao je po ovim ulicama, a danas po njima hodaju ljudi koji su neobično susretljivi i pristojni. I vidno ponosni što su Vatreni baš njihov grad, odmah pored Washingtona, izabrali za mundijalsku bazu. Barem oni koji znaju što se događa – jer dok smo čekali reprezentativni autobus, gledali smo i drugu Ameriku, onu koja nema pojma zašto je policija blokirala ulice i što radi stotinjak ljudi u kockastom pred hotelom.
Pred hotelom je Vatrene dočekalo stotinjak navijača.Rutinu nam, međutim, ne razbijaju Dalićeve dileme nego – call centri. Još u Zagrebu, poslušni kao prvoškolci, na preporuku FIFA-e, uzeli smo e-sim: fini paket neograničenog interneta za 45 dana, taman koliko smo u SAD-u. A koji smo jednako tako fino i platili. Uz taj internet u paketu smo dobili i američki broj, s njim – ozbiljan kaos.
Od trenutka aktivacije zvoni kao da smo izabrani za predsjednika kućnog savjeta u zagrebačkoj Mamutici. Nude kredite, zdravstveno osiguranje, bonove za shopping centre, aute na leasing, pa onda i one “samo malo vožene”. Prosjek je poziv svakih par minuta; mobitel ne da mira, baterija curi, a jedino što nam još nisu ponudili su rezultati prvog kruga. Mundijala. Čisto da ih proslijedimo Bijelo-plavoj birtiji, u čijem izazovu prognoza SP-a sudjelujemo na poziv Radakovića – jer, za razliku od sportskog direktora Osijeka koji još važe novi ugovor za Radotića, navijači su prokativni pa se zabavljaju dok čekaju novu sezonu.
Vatreni su mahnuli i nestali u hotelu, ususret krevetima. Jer, jet lag ne pita tko je Modrić, a tko će biti “desetka” u sustavu 3-4-3; šest sati razlike ovdje nisu saveznik nikome. Mahnuli smo i mi, pa se dovukli do svog hotela i srušili kao pokošeni. No, u četiri ujutro po lokalnom vremenu probudio se zagrebački bioritam i otvorio folder s pitanjima. Prvo – gdje smo uopće?. Pa potom sve ostalo.
Nismo usamljeni slučaj. Svi hrvatski izvjestitelji ovih dana vode bitku s insomnijom. Oni koji šeretski tvrde da je “nemoguće da vam Tironi odgovori na poziv i poruku prije podne” u Washingtonu doživljavaju presedan. U šest ujutro već slijeće poruka:
“Gdje ćemo na kavu?”
Sat kasnije sjedimo u pekari “Paris Baguette”, prekoputa hotela Pentagon, i lupetamo gluposti uz kavu. Ubrzo se spuštamo koji kilometar niže, prema Episkopalnoj srednjoj školi, gdje će Modrić i društvo odraditi posljednje pripreme prije početka SP-a.
Lagano se uparkiramo gotovo na sam ulaz, upalimo nadubodno sva četiri i izlazimo iz automobila. Nije prošlo par sekundi, evo osiguranja.
Ulazu u kampus u kojem će trenirati Vatreni“Za početak, ne smijete snimati, ovo je privatni posjed. A za kraj - auto ovako parkiran definitivno ne može ostati”, ljubazno, ali jasno. I precizno. A sve skupa začinjeno pogledom policajaca koji su, uz upaljene rotacije, zauzeli ulaz u kamp.
Nije baš bilo prostora za pregovore. Izlazimo iz kampusa škole za koju kažu da je jedna od najprestižnijih u ovom dijelu SAD-a. Osnovana 1839., prima 440 učenika čiji roditelji za godinu dana nastave izdvajaju oko 62 tisuće eura. Kampus ima sve što jedan američki san o školi treba imati – dvorane, igrališta, ambulantu, prostorije za oporavak i sve gadgete moderne sportske medicine.
Lajvaru odrađujemo ispred ograde, pod budnim okom zaštitara i policije. A pogled nam stalno bježi na susjedstvo – na kompleks javne srednje škole odmah do privremenog kampa Vatrenih. Alexandria City High School, javna škola s oko 4500 učenika, jedna od najvećih u Virginiji. I izgleda – svjetski. Barem izvana. Tereni za tenis, nogomet, američki nogomet, atletiku, odbojku. Velika dvorana s natpisom “Titans” za sve dvoranske sportove. Tipično američki, i za naše prilike poprilično iz kategorije – znanstvena fantastika.
Sportski kompleks javne srednje u Alexandriji.Cijeli taj dio Alexandrije djeluje kao mala akademska republika. Škole i crkve na svakom koraku, blokovi ispunjeni obiteljskim kućama, a na gotovo svakoj američka zastava. U moru zvijezda i pruga nađe se i poneki uljez – jedna kuća, recimo, na trijemu ponosno ističe zastavu Arsenala; vlasnik očito još uvijek slavi naslov prvaka Engleske. A kad smo već kod slavlja, jedino nam je malo krivo što smo propustili ono rođendansko prijatelja Viktora u Zagrebu, inače gurmana po zanimanju i uvjerenju. Valjda će nam dobar rezultat na Mundijalu oprostiti taj minus.
Promet je pak priča za sebe. Svako malo naletite na križanje u kojem sva četiri smjera imaju znak “STOP”. Svi moraju stati, svi strpljivo gledaju tko je prvi došao, pa se nekim nepisanim redoslijedom ulazi u križanje. Organizirani kaos, ali funkcionira. U zaključku, Alexandria je posložila kulise, Vatreni su zauzeli pozornicu. Tjedan dana do Dallasa i Engleske - sve je kao po špagi, bez alibija… Još da nađemo funkciju na mobitelu kako ukinuti SPAM pozive - bilo bi savršeno!