A. LesičkiOd njemačke discipline do hrvatske improvizacije: Dinamo i Hajduk u zagrljaju - čudo iz Mississauge
Vrijeme Čitanja: 8min | pon. 22.06.26. | 08:00
Navijači Njemačke donijeli su red i disciplinu pred torontski hotel, ali već sljedećeg jutra Ontario je živio po hrvatski — uz misu, ražanj i zajedništvo koje briše podjele, pretvarajući park u Mississaugi u malu domovinu daleko od kuće.
Toronto je do jučer bio pod njemačkom zastavom. Precizan, uredan, gotovo sterilno navijački. Fanovi Njemačke su nekoliko sati prije utakmice došli pred hotel pa strpljivo čekali. I Elf i onog lika što Goretzki ne da mira. Pa kada su vidjeli autobus kako odlazi na stadion - i oni se pokupili prema tribinama. I to je sve... Dođeš na drugi kraj svijeta da čekaš ispred hotela... Svašta!
A onda, preko noći - Ontario je prodisao drugačije. Probudio se s drugačijim refleksom - na kavu, misu i odojak. Ukratko, na hrvatski.
Sve kreće kako i treba — u crkvi Hrvatskih mučenika u Mississaugi. U improviziranim klupama mir, u glavama već lagani nemir. Jer zna se — iza mise slijedi ono pravo bogoslužje. Druženje.
Sanjin Strukic/PixsellPokušavamo diskretno testirati sustav:
“Ima li što za isprati grlo, malo smo žedni?”
Pogled koji dobivamo ne ostavlja prostor za pregovore.
“Dok traje misa — šank ne radi”, otpravi nas gospođa disciplinom kakvu niti Dalić ne može uvesti u reprezentaciju.
Misu drži svećenik Filip Pavlović koji se u propovijedi osvrće na činjenicu da se domicilna i iseljena Hrvatska spajaju ovih dana na njihovom “terenu” u Ontariju.
“Dogodine slavimo pola stoljeća ove župe. Crkva hrvatskih mučenika je prva takva koja nosi takav naziv”, priča svećenik rodom iz Međugorja. Otkriva da ima oko 1500 obitelji u Missisaugi. Većinom druge i treće generacije.
“Čuvamo jezik i kulturu kroz folklorna društva, tamburaške sekcije, nogometni klub”, reći će velečasni Pavlović kojeg pitamo što zapravo znači dolazak reprezentacije Hrvatske u Kanadu.
“Puno! Jako puno. Da doživimo ovakvo nešto trebali smo ići u Zagreb. Zamislite sada, nakon što netko desetljećima živi ovdje - napokon može doživjeti da vidi Hrvatsku na tlu Kanade. To je neopisivo”, zaključit će Pavlović.
Sanjin Strukic/PixsellMississauga, grad od 700 tisuća ljudi, ali danas — svi su nekako naši. “Father Kamber park” nije samo park. To je dokaz da Hrvati mogu sve — ako imaju roštilj, ražanj i dobar razlog. Za slavlje, dakako.
“Na Engleskoj nas je bilo 1500. A atmosfera kao na stadionu”.
Hrvati ne trebaju nogometne arene. Dovoljna im je livada i protivnik na ekranu koji će ih ujediniti u emociji koju nose prema domovini.
U priču ulazi Jure Sabljak. Lovas, 1989., Kanada. Planirao je kratko, dok traje specijalizacija. Dobio je trajno mjesto boravka. Povijest mu je zatvorila povratnu kartu.
“Počelo se kuhati kod nas. I otac je rekao — sine ostani gore.”
I ostao je. Djeca, unuci, praunuci. Klasična emigrantska linija. Samo što se kod Jure povijest ne mjeri godinama, nego kilogramima.
“Imamo osam odojaka, šest janjaca.”
Naime, on je glavni i odgovorni za ražanj. U tri ujutro već se krenulo okretati. Dok Toronto spava, Jure radi ono što država nikad nije znala — održava sustav.
Alen Lesicki/GermanijakUlaz na picnic je deset dolara. Stolice se vade iz gepeka. Hrana iz torbi. A identitet — iz nekog tvrdog, neuništivog mjesta oko Karlovca, odakle korijene vuče najviše isljenika u Missaussagi. Potom Slavonije, Hercegovine, Dalmacije...
Sav prihod ide crkvi. I ljudima.
“Tko će nam pomoći ako nećemo sami sebi?”
Rečenica koja zvuči kao klišej — dok ne vidiš da ovdje stvarno funkcionira.
Između dva zalogaja postaje jasno: ovo nije piknik. Ovo je improvizirana domovina. Bez izbora, ali s jasnim konsenzusom — držimo se zajedno jer drugačije ne možemo.
I onda scena koja bi u domovini završila svađom, ovdje završava zagrljajem.
Vidimo Krunu Tokića u dresu Dinama, a Ivicu Draguna u onom Hajduka. Grle se i ljube.
“Zajedno! Mi smo Hrvati!”
Ljube grbove kao da su relikvije, ne dresovi. I u tom trenutku shvatiš — možda je trebalo otići 7000 kilometara da bi neke stvari napokon sjele na mjesto. U Mississaugi nema podjela. Ili ih barem nitko nije ponio na piknik. Ovdje se navija, jede i pamti.
I, za promjenu — svi su na istoj strani.