A. LesičkiMundijal ne pita za dojam, pamte se bodovi!
Vrijeme Čitanja: 2min | sri. 24.06.26. | 08:00
Hrvatska nije briljirala, ali je uzela ono po što je došla – tri boda koja je drže na životu. U igri bez ritma, s puno grešaka i malo ideje, presudila je nužnost, a ne ljepota. Pred Ganu ostaje pitanje igre, ali i realnost da Vatreni sami odlučuju o svojoj sudbini.
Tko još mari za dojam kad se broje bodovi? Nogomet nije umjetničko klizanje, a u Torontu se nije dijelila estetska ocjena nego se Hrvatska borila za goli život i ostanak na turniru. Protiv Paname trebalo je pobijediti. Hrvatska je pobijedila. Sve ostalo ide u fusnotu.
Cinici će reći – i bit će u pravu – da su tri boda jedino što vrijedi iz ove večeri u Torontu. I neće pogriješiti. Ali to je Mundijal. Ovdje se ne pita “kako”, nego “koliko”. Sjetimo se Katara. Jedna Lukakuova lopta, jedan promašaj koji mu se rijetko događa – i Hrvatska bi pakirala kofere već u skupini. Umjesto toga, uzela je medalju. Povijest ne pamti drhtave trenutke, pamti rezultat.
Ova Hrvatska ne izgleda kao Hrvatska koju smo navikli gledati. Nema tekućine, nema ideje, nema one stare sigurnosti u veznoj liniji. Ima puno nervoze, ima previše grešaka, ima dosta lutanja. Ali ima i ono najvažnije – bodove. A bodovi su valuta koja na ovakvim turnirima nikad ne devalvira.
Luka Modrić je to rekao jednostavno, gotovo ogoljeno od emocije:
“Bilo kako, na mišiće, trebala nam je zbog svega. Na Euru nismo dobili nijednu utakmicu, na pripremama smo se mučili, ovdje smo izgubili od Engleske. Ovo je iznimno važna pobjeda”
I to je cijela istina. Hrvatska je došla iz niza u kojem nije pobjeđivala. Ova pobjeda nije bila lijepa, ali je bila nužna.
.jpg.webp)
Sada Dalić ima četiri dana da složi novu verziju iste priče. Gana čeka, matematika je jasna, kalkulator je u džepu. Pobjeda otvara vrata, remi ih širom drži, poraz ih zatvara – ali o tome se ne govori. Ne na ovoj razini.
Ono što se, međutim, mora reći jest da su neke iluzije nestale. Gvardiol i Kovačić nose tragove pauze i ozljeda, Pongračić djeluje kao čovjek koji zna igrati bez lopte, ali ne i s njom u nogama, a Perišić na beku izgleda kao kompromis koji ne može trajati predugo. Postoje rješenja. Pitanje je samo ima li hrabrosti za njih.
Jer turniri se osvajaju pravim odlukama.
I zato, koliko god igra bila tanka, a dojam klimav, jedna stvar stoji čvrsto: Hrvatska je živa. Hrvatska odlučuje sama o sebi. I Hrvatska je, unatoč svemu, točno tamo gdje je htjela biti nakon drugog kola.
A na Mundijalu – to je jedino što se računa.